Svjedoci smo splitske turističke renesanse posljednjih nekoliko godina, a široki osmijeh na licima naših turističkih djelatnika s punim je pravom opravdan kada se pogledaju statistički podaci o dvoznamenkastim povećanjima broja dolazaka i noćenja.

Jesu li te brojke rezultat planiranja ili je u pitanju splet sretnih okolnosti, nešto je oko čega se nikad neće postići kompromis.

No, nećemo im valjda pokvariti veselje ako podsjetimo da je Ministarstvo turizma apeliralo da se brojke iz 2016. ne uspoređuju s onima iz 2015. godine zbog u potpunosti drugačijeg načina prijave gostiju i uvođenja naprednog sustava eVisitor.

Riskirat ćemo mogućnost da budemo proglašeni dežurnim "hejterima", no nakon svih hvalospjeva o kojima čitamo i slušamo dužnost je nakratko prekinuti zvuke fanfara i podsjetiti javnost da u našoj destinaciji ipak sve nije idealno. Dapače, situacije je na puno područja negdje između u potpunosti neplanske i kaotične.

Za početak uzmimo primjer prometa, o epskoj cesti Trogir – Omiš maštat ćemo još godinama, no posljednje dvije garniture u Banovini, usprkos velikim planovima u predizbornim kampanjama, ne da nisu donijele strategiju za idućih nekoliko desetljeća, nego nisu osmislile ni privremeno rješenje za ovaj gorući problem.

Turisti znaju satima u gužvama voziti do Splita, a pravi show čeka ih tek kad uđu u grad jer pronaći parking mjesto u centru nemoguća je misija i zimi, a kamoli u srpnju i kolovozu. Najveću grešku naprave oni koji se parkiraju prateći navike lokalnog stanovništa. Takvi su idealan plijen i "pauk" im ne gine!

Ozbiljne prometne studije, ako su ikada i napravljene, rađene su za puno manji broj automobila pa će se još dugo iz jedne od najprometnijih luka na Mediteranu izlaziti jednim trakom.

U više navrata o problemu nedostatka parkinga i neprilagođenih prometnica oglasila se i struka, članovi Udruge prometnih inženjera izrazili su zabrinutost jer se nitko od vladajućih struktura ne brine o komunalnom redu, a svi smo u njega uključeni. Rezultat toga je prometni kaos kojem smo svjedočili posebno prošle sezone, pravi krkljanac koji sve više iz iznimke prerasta u pravilo.

„Zamislite samo što će se dogoditi u trenutku kada se na lukobranu otvori vanjski vez za velike kruzere, pa kad barem polovica od pet-šest tisuća putnika poželi istodobno otići na izlet. To vam je minimalno 60 autobusa koji moraju do luke doći jednim trakom. Dodajte tom broju redovne autobusne linije, turiste iz cijele Dalmacije koji dolaze na jednodnevne izlete, pa sve one koji automobilima idu na otoke“, upitao se nedavno Stanko Smodlaka, prometni stručnjak i stalni sudski vještak, uz napomenu kako „politika može stvoriti okvir, ali prometom se treba baviti struka“.

Usprkos činjenici da turisti u Split stižu ponajviše zbog živućeg spomenika nulte kategorije, Dioklecijanove palače, prema njoj se novopečeni poduzetnici odnose kao prema prepreci koja stoji između njih i još veće zarade. I uzalud konzervatori trubili svoje, svjedoci smo da nekažnjeno prolaze i oni koji buše antičke zidove i "ziđaju" potleušnice koje im služe za "bacit na gradele".

U sobicama Banovine očito se gube konzervatorske smjernice po kojima bi se najvrjednije lokacije starog dijela grada trebalo zaštititi i izložiti pogledima, jer umjesto toga stolovi, stolice, kušinići, suncobrani i štandovi okupirali su i iznimne lokacije poput samih ulaza u Palaču, Poljanu kraljice Jelene, Peristil, ulaz u Staru gradsku vijećnicu na Pjaci...

Umjesto da se barem nekoliko postotaka od zarađenog unutar kruga ovog prevrijednog resursa ciljano vrati na projekte s kojima će se zaštititi život stanovnika Geta, uporno se radi na tome da se većina njih što prije iseli i da u njihove stambene kvadrate usele novi apartmani, kafići i restorani. Čovjek bi očekivao da će u tom "antičkom Disneylandu" barem čistoća biti na razini, no svjedoci smo da su ulice u tim vrućim mjesecima prljave, smrdljive i masne, a kante za smeće prekrcane i nedovoljno često pražnjene.

Posljednja smislena intervencija na ovom području dogodila se za vrijeme gradonačelnika Zvonimira Puljića, koji je ne samo preuredio Rivu, nego i uveo red među štekatima. Da je za velike promjene nekad dovoljno tek malo političke volje, pokazao je kada je gotovo preko noći uklonio kičaste svijetleće reklame iz Dioklecijanove palače. Danas pak imamo situaciju da svaki kafić može izbaciti svoj zvučnik, navečer proširiti štekat, posaditi svoje cvijeće, a škrinje za sladoled umjesto u prostoru postaviti na ulicu.

Prešutno se prelazi i preko apetita dvaju kafića na Rivi koji su posljednjih godina postali diskoklubovi na otvorenom. Iz njih komercijalni house "udara" do ranih jutarnjih sati, pa imamo u svijetu nezamislivu situaciju da je tik do neprocjenjive svjetske baštine sve podređeno "backpackerima" i hordama "pub crawla". Dok, primjerice, Verona samo svojom "Aidom" privlači tisuće ljubitelja opere u svoju arenu, na Peristilu je našu "Aidu" izguralo ugostiteljstvo i smiješan igrokaz prepun povijesnih falsifikata.

Umjesto promocije vlastite povijesti i u svjetskim razmjerima atraktivne kulturne ponude, slavni trg koristi se kao pozornica za zabavu gostima s kruzera, kojima je uzvikivati "Ave" kostimiranom Dioklecijanu, uz popijenu kavu i kupljen magnet i eventualno kuglicu sladoleda vrhunac boravka pod Marjanom.

Svjedoci smo i manjka novih ideja po pitanju kulturnih i zabavnih manifestacija, pa se stihijski javnim novcem financiraju one koje su sve lošije ili stagniraju.

Pritom se ne biste baš obogatili da zaigrate na iznenađenje uoči objave rezultata javnih poziva jer organizatori su već godinama poznati. I nitko neće odgovarati što nema smislenog odgovora na pitanje kako javni doček nove godine u Rijeci može porezne obveznike koštati dvostruko manje nego proslava s istom klasom izvođača na Rivi, ili kako "Noći Dioklecijana" mogu u 2-3 dana "pojesti" 600 tisuća kuna, što je iznos veći od onog koji je namijenjen svim ostalim manifestacijama zajedno.

Sve veće aktualne manifestacije pokrenute su za vrijeme gradonačelnika Keruma, uključujući i festival Ultra Europe koji raste zahvaljujući otvorenim rukama koje su dobili zagrebački organizatori.

Garnitura iz vremena Žele zaslužna je i za „kućice“ na Rivi, koje su u zadnjem izdanju, nažalost, promijenile đir, postale pozornica za velike igrače i napravile veliki korak unatrag. Jedina nova manifestacija koju je gurala splitska Turistička zajednica i koja je u podsezoni imala potencijala za uspjeh bio je Gourmet festival u Đardinu.

No, ugostiteljski lobi očito je pronašao zajednički jezik s gradonačelnikom Baldasarom pa su organizatori iz centra grada istjerani u, za street food festival, ipak neprikladno ljetno kino "Bačvice".

O sramotnom stanju na Žnjanu ispisane su već stotine kartica teksta, a puno bolje stanje nije ni na ostalim plažama, gdje se štekati i kiosci s brzom hranom gomilaju, a ležaljke sve više zauzimaju mjesto kupačima. Rijedak biser kao što je Marjan već se desetljećima prešutno nagriza, a na vidiku nije, nažalost, ni iskrena želje da se jednom zauvijek ova park-šuma u potpunosti zaštiti od gramzivih graditelja.

Čini se kako je najveća uvreda koju aktualnom vodstvu grada netko može uputiti riječ "strategija" jer to je u njihovim glavama očito tek pusta papirologija, izgubljeno vrijeme, kompliciranje. Zato ćete u svim situacijama kad ne prepisujete njihove PR hvalospjeve čuti "Zašto ti nas toliko mrziš?".

Često ih treba podsjećati kako je pravo javnosti da pokaže kritičko mišljenje i da zna kako se troši svaka kuna, da je treba držati pod kontrolom.

Naravno, nije sve tako crno u našem "cvitu Mediterana", no ako će ih povremeno podsjećanje na mane i nedostatke potaknuti da budu barem malo ambiciozniji, radišniji i kreativniji, isplatilo se.