StoryEditor
SplitPotresne ispovijesti

Otkrivamo detalje iz najteže noći u životu djelatnica splitskog Doma: Radile smo i plakale, a onda satima rukom ispisivale imena. Dom nema kompjuter

11. travnja 2020. - 09:04
Jakov Prkic/Cropix

Što se događalo u noći s utorka na srijedu u Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu, na broju 79? Vidjeli smo u kasnim satima i čuli izjave ravnatelja Ivana Škaričića, a s događaja je nakratko skrenuo pažnju i incident pred samim ulazom u Dom koji su tako zabilježile i kamere.

Došlo je, naime, do okršaja između policijskog službenika Luke Kokeze i novinarke HRT-a Ivane Šilović. To je, ponavljamo, dio koji su zabilježile kamere, a iza kulisa se odvijala prava drama o kojoj smo danas razgovarali s onima koji su bili na prvoj crti.

Sestre iz Doma za starije i nemoćne svoje su štićenike zajedno s dva tima službe Hitne pomoći prebacivale u "koronacentar" KBC-a Križine, cijelu noć, bez stanke. Revoltirane jer već tjednima rade bez adekvatne zaštitne opreme, kažu nam da su i tu, za mnoge najtežu smjenu u životu, odradile nezaštićene.

- Bila sam dežurna tu noć kad smo štićenike transportirali na Križine u izolaciju. Bio mi je to prvi dan u drugoj grupi, prije toga sam provela dva tjedna u izolaciji, tako je bilo prema rasporedu. Imali smo samo svoje maske i stavljali smo uloške u njih, ništa opreme, osim rukavica. Oko 18:30 došli su epidemiolozi i rekli kako čitav kat selimo na Križine. Mi smo štićenicima podijelili večere, nezaštićene, s kesama na pregačama, govori nam njegovateljica Nada Bulović koja u Dom putuje iz Bitelića, mjesta 50 kilometara udaljenog od Splita.

Odgovorna sestra Zdenka Bojić tu je večer odradila, kako nam kaže, paklenu smjenu. 

- Od šest sati utorka ujutro, kad sam došla u smjenu, do srijede ujutro nismo stale. Više od 24 sata moje kolegice i ja smo bile na poslu. Nitko, ni socijalne radnice, ni ravnatelj, ni voditelj kuće, nitko nas nije nazvao da nas pita snalazimo li se, treba li nam opreme, osim glavne sestre Zdravke Đapić koja nam je rekla da se zaštitimo s čim god možemo. Svaka čast momcima s Hitne, donijeli su nam paket kirurških maski koje mi nismo imale.

Iza ponoći smo prale naše štićenike da nam čisti idu u bolnicu. Sjećam se u svom tom ludilu da mi je samo u nekom trenu palo na pamet da su nam ljudi otišli u koronacentar bez terapije, bez dokumenata... Ispisivala sam ručno terapije, imena, datume rođenja, objašnjava nam sestra.

U Domu, naime, nemaju nijedno računalo.

Nakon što je u ranim satima ručno sve ispisala, nastavio se posao. Ujutro, iscrpljene, čekalo ih je testiranje i ustrašeni pogledi ostalih zaposlenika.

- Kao da smo kužne. Odjednom se magično pojavila i oprema, da se zaštitimo kako bismo se mogli testirati. 

Jedna od onih koje su nakon tog testiranja saznale da su zaražene sestra je Ivona Vranješ. U kućnoj je samoizolaciji, kao i ostale sestre, od kojih mnoge nisu ni dobile pozive s informacijama jesu li pozitivne na Covid-19. Čekale su, pokušavale doznati svoj status preko medija. Bezuspješno.

Potvrđuju nam da se temperatura pojavila iza 28. ožujka kod jednog, a dan nakon kod drugog pacijenta. No to nije bilo zabrinjavajuće za dotične bolesnike, dodaju. Tek tijekom sljedećeg vikenda na ponedjeljak, 6. travnja dežurni su uočili kako je nekoliko štićenika dobilo temperaturu i odmah se kontaktirala dežurna služba.

- To su stari bolesnici s kroničnim bolestima, uvijek ih ima s povišenom temperaturom. Na drugom katu su najteži slučajevi, bolesnici koji idu po bolnicama, pa se vrate, s dekubitisima, plućni bolesnici... To je, nažalost, redovito stanje i ništa neuobičajeno. Nikakav drugi simptom nisu pokazivali, nitko zakašljao nije, potvrđuje Marina Krokar, sestra na drugom katu Doma za starije i nemoćne.

Mnogi su od njih nepokretni, a njih je osam, govori nam, na inzulinskoj terapiji.

- Imali smo dva štićenika koja su već dva mjeseca na kisiku, kao i gospođu koja je na pumpici. Nitko od ostalih nije pokazivao simptome, gospođa koja je prva imala temperaturu kasnije je nije ni imala. Morate shvatiti o kakvim se tu bolesnicima radi, svi su bili pregledani, pod liječničkim nadzorom...

- Jesmo li pozitivne ili negativne? Nitko nam nije rekao. Koliko čujem, od nas ukupno devetnaest, šest je pozitivno i one su dobile poziv. Ali čujemo i da nas je 8?!, priča nam ogorčeno.

Ogorčena je i kćerka jedne štićenice koju smo dobili telefonski. Gospođa Mirjana Gabrić zabrinuta je, baš kao i obitelji ostalih štićenika, no do informacije ne može doći. Zna da joj je majka u svjesnom stanju prebačena na Križine, zna i da je pozitivna na virus, diše bez respiratora, ali tu svaka informacija prestaje.

- Čula sam na vijestima da je umrla jedna štićenica od 93 godine, znam da to nije moja majka, ona ima 90... Ali obitelji do informacija ne mogu doći! Pišete o tome koga i zašto treba smijeniti, a mi kod kuće brinemo što se događa. Nama je to najbitnije, a nitko nema razumijevanja!

U moru informacija koje se provlače medijima, sestre nam kažu da se zanemarilo ono bitno.

- Tri tjedna radimo bez zaštitne opreme! Samo smo rukavice imali. Glavna sestra se borila od starta, tražila od Ministarstva da oprema dođe do nas, ništa. Radile smo taj ponedjeljak, zadnji radni dan, sa šivanim maskama. Tko je za to kriv? Zašto nam se nije osigurala oprema, zašto nismo imali kirurške maske?, pita se Krokar, a i njene kolegice.

Njihovi su im štićenici iz apartmana šili zaštitne maske, u nedostatku istih, a u povećanju obima posla.

Spekulacije o tome "tko je donio koronu u Dom" udarac su na njih i njihov posao, žale nam se. Budući da rade s bolesnicima koji su na relaciji bolnica - Dom, u tom procesu baš su njihovi štićenici s drugog kata, ne samo zbog svojih zdravstvenih stanja, već i zbog stalnog putovanja, bili podložniji zarazi, smatraju. 

- To su bolesnici skloni urinoinfekcijama, njima zbog toga skače temperatura i inače. Konstantno im se vadila krv i urin, sve se provjeravalo, doktorica Belinda Šurjak vrlo je brižna, zvala bi i provjeravala i vikendom. Sve je to evidentirano, potvrđuje nam gospođa Bojić.

- Gospođa koja je prva "zafibrala" nije pokazivala nikakve druge simptome, a zbog njenoga je stanja to bilo za nju gotovo uobičajeno. Nije sve baš tako kako se prikazuje.

Dok epidemiološke službe obavljaju svoj posao i pokušavaju otkriti tko je nulti pacijent i zašto su ove žene bile primorane raditi težak posao u uvjetima koji nisu adekvatni, nezaštićene i prepuštene sebi, one danas brinu. Ne samo o svojim štićenicima koji su im bliski, govore nam, kao članovi obitelji, već i za svoje stanje.

- Rekli su mi da sam vjerojatno negativna ako me nitko nije kontaktirao. Ali kako da budem sigurna?, pita se jedna naša sugovornica nakon svega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. lipanj 2021 11:21