Imam samo dvije želje u životu. Da imam redovito kruha i jednu normalnu sobu za spavanje. To su moji snovi. Zar tražim previše? - skromno s knedlom u grlu procijedio je kroz zube Ivan (Ivica) Turić iz Župe, mjesta pod Biokovom administrativno u sastavu Općine Zagvozd iz kojeg se već tri desetljeća sustavno bježalo u veće, urbanije sredine.
Malo ih je ostalo da podijele patnju sa ovim šezdesetpetogodišnjakom čiji se život vrti u dvadesetak četvornih metara derutnom sobičku, bez pravog kreveta i ikakvog kućanskog namještaja. Tek goli madrac na hladnom betonu „obloženom“ starim hlačama, majicama i zlom sudbinom koja ga je zadesila.
Ona netremice čuči u svakom kutku tog derutnog zdanja, bez struje, sanitarnog čvora, prozora koji se ne može zatvoriti i rasklimanih vrata na čijem dovratniku stoji broj 26. Teško je riječima opisati život čovjeka u 21. stoljeću u vremenu obilja, rastrošnosti…, kada vam u trenutku kroz glavu prođe samo jedna misao - je li to moguće.
A da je moguće posvjedočio nam je Ivica kojeg smo zatekli naslonjenog na metalni odbojnik prateći pogledom rijetke automobile uz glavnu prometnicu koja njegov zaseok Turiće povezuje s mjesnim središtem koje odavno to više nije. Bez pošte, škole i dućana odnedavno i kruha, jer kombi prijevoz već neko vrijeme ne zalazi u njihovo selo, pa je ta osnovna živežna namirnica, ne samo Ivici, već i za preostalim tridesetak mještane tek pusta želja.
- Nije uvijek bilo ovako. Kratko vrijeme sam radio u Makarskoj. Zatim i u vašoj novinskoj kući kao pomoćnik na tiskarskim strojevima. Početkom devedesetih dao sam otkaz i vratio se u svoju Župu gdje mi je još živjela majka. I tako se nekako zatvorio, začahurio u svoju nutrinu. Mati je umrla koju godinu kasnije, a ja nadničario. Pomagao ljudima i oni meni. I tako dan za danom, godina za godinom, osta sam tu gdje jesam.
Malo dobrih ljudi
Nekako sve prolazi. Bilo u dobru ili zlu. Ja opet po svom preživljavam sa tih sto pedeset eura socijalne pomoći, i ne bunim se. Nemam kome kazati što mi je na duši. Jedina utjeha mi je Nediljka Garmaz i njena obitelj. Kod nje sam svaki dan na ručku. Barem da nešto kašikom pojedem. Dođe mi i rođak.
Tu je kuća do mene. Pomogne on koliko može, i onda opet natrag u Split. Najviše mi je zna pomoći pokojni Juroslav Buljubašić i pokojni don Ivan Turić. Nisi ih treba molit - teškom mukom Ivica izvlači riječi iz sebe. Svaka izgovorena kao da dolazi sa dna zdenca. Betonirana, zabravljena jer nije navikao da ga se pita kako živiš, što mu treba, koje ga brige more.
Njih je i previše.
- Je, teško mi je. Pogotovo što se tiče kruha. Ono prije kada bi kombi vozio u selo pričeka bi ga gore na cesti. Kupio bi onoliko koliko mi treba. Sada i da imaš para, nemaš kruha. Nije to samo moj problem, već cijelog sela. A ža‘ mi je, ne mogu ti opisat koliko. Ovako se moram svakom moliti. Učine oni meni. Nego, ne želim biti na teret - obziran je Ivica unatoč svoj toj patnji koja ga muči.
Ljeti, kaže nekako i preživi. Više je ljudi u selu pa ima s kim porazgovarati. Pogotovo s onima koje ne viđa često. Međutim, sve brzo prolazi. Došljaci i rodbina odu, onda dođe zima. Tamo na Turiji u tom planinskom prijevoju između Biokova i Strane ona zna biti itekako „rogata“. Hladne i duge zimske večeri najveći su Ivanov neprijatelj. Bez peći na drva, ušuška se u ono malo posteljine iščekujući još hladnija jutra.
- Nemam peći, pa vatru zapalim u mašuru. Unesem ga nasred sobe i tako potpirujući plamen on tinja cijelu noć. Evo još nisam spremio drva. Morat ću za koji dan. Ovdje sunce brzo zapadne za planinu, pa je već u tri sata mračno. Nekada sam spavao gore na katu - pokazuje nam Ivan na kamenu katnicu urušenog krova koja sada ne služi ničemu. Tek spomenik nekadašnjeg ne pretjeranog ugodnijeg života.
Da bar krov poprave...
- Kada bi mi barem to popravili, onda bi spavao gore, ovako sam prisiljen u ovoj čađavoj kužini. Obraćao sam se za pomoć općini u Zagvozdu. Nudili su mi smještaj u domu. Ma ne mogu to prihvatiti. Reka sam im radije mi kupite dva metra konopa da se objesim nego da tamo živim.
Meni je šezdeset pet godina i nelošeg sam zdravlja i sad da me zatvorite u četiri zida. Ne mogu i bog. To bi me skroz ubilo. Neka me radije ovako dok dur dur, pa šta bude - ne da se Ivici život završiti u tuđoj kući, kako kaže. Već među svoja četiri zida, kakva god da bila.
Iako nema ni sanitarnog čvora, već vanjski danas srušeni zahod, od svojeg nauma ne odustaje.
Ali život nije uvijek bajka i okolnosti se mogu promijeniti kada dođete u neke godine. Samoća zna biti loš drug, pokušavamo Ivici objasniti što donosi sutra.
- I sada sam sam. Nemam nikoga. Zaboravljen od svih pa i od Caritasa. Zadnji put su mi bili oko Nove godine. Prije su znali donijeti konzervi paštete, mesnog nareska i koju limenku ribe. Tada bi mi poslali Čokolino i Medolino…, k‘o da sam dijete. Ali šta je tu je. Poklonjenom konju se ne gleda u zube.
Nešto bi vas molio. Nemojte napisati štogod loše. Je mi teško, ali ja sam zadovoljan s ničim. Eto, kada bi mogli urediti ovaj krov samo da ne propušta, ja bi bio prezadovoljan. Samo da ne vlaži. Ovdje gdje sam sada velika je vlaga.
Poteže, neka je betoniran pod. I ova taračica iznad moje glave, napravljena prije sedamdesetak godina, također vlaži - sve to govori s uvijanjem. Teško mu riječ pomoć prelazi preko usana. Nije navikao tražiti niti pretjerano primati. Uvijek je živio po svom. Međutim, godine idu, a uvjeti u kojima Ivica Turić živi nisu dostojni čovjeka.
Odbija pomoć
U Općini Zagvozd tvrde da su pokušavali na sve moguće načine doći do trajnog rješenja, odnosno smještaja u neku ustanovu, što Turić kategorično odbija. Načelnik Miro Gaće spominje kako je u više navrata dolazio do njega da ga uvjeri da je dom jedino pravo rješenje za njegovu situaciju.
- Nažalost, on to nije prihvatio. Pokušali smo i s lokalnim poduzetnicima riješiti njegovo stambeno pitanje, baš u pogledu saniranja krova. Općina i sada stoji iza toga da će donirati kompletan materijal. To uopće nije sporno. Mi smo tu na usluzi što se tiče njegovog zbrinjavanja na ovaj ili onaj način - dodaje Gaće.
U Župi smo dobili potvrdu od Ivana Miloša, tamošnjeg građevinskog poduzetnika da je spreman zajedno sa sumještaninom Igorom Roglićem pomoći Turiću. Nažalost, nije bilo suradnje s druge strane.
- U svako doba mi smo tu da pomognemo. Samo, ne možemo nešto raditi ako nam to druga strana ne dozvoljava - smatra Miloš.
U svakom slučaju, voljni su riješiti Ivičin stambeni problem. Iskopati mu septičku jamu i staviti novo krovište. I sve ostalo što je potrebno. Samo mora postojati dobra volja i od Ivice Turića. Nakon razgovora sa njim, to uopće nije dvojbeno. Onda ništa drugo ne preostaje, nego zasukati rukave. Zima je na pragu.