Ispričati životnu priču dugu pedeset godina, kažu, niti je lako, niti zahvalno. Posebno onu o zajedničkom životu dvoje supružnika čiji je život, kao i većine dvoje tada mladih ljudi u tom „olovnom“ vremenu, bio sve samo ne lagodan. Ipak pola stoljeća zajedničkog života obilježeno je i brojnim drugim uspomenama, izazovima, ali i trenucima sreće koji su slavljenici Ivan i Danica Džaja iz Medova Dolca dijelili jedno uz drugo.
Međutim, njihova priča počela je i koju godinu radnije u autobusu na liniji Split-Crivac gdje su se upoznali, a ovog vikenda glavninu svog puta proslavili su na centralnom „stajalištu“ u Medovu Dolcu okruženi obitelji i prijateljima na obljetnici svoje ljubav odnosno zlatnog pira i svega onoga što su tijekom zajedničkog života izgradili.
A toga nije bilo malo.
Iz te ljubavi rodilo se njihovih petero djece i sedam unučadi.
-Bilo je to vrijeme neimaštine. Posebno u Medovu Docu. Škrta zemlja, male obradive površine, a puno truda i muke. I onda za poslom. Radi, muči se i gledaj se nekako izvući iz tog kamenjara. Ne da pobjegneš, već da nešto više možeš sebi i obitelji priuštiti. Tako sam se zaposlio kao parketar i potom u Domovinski rat iz kojeg sam otišao u mirovinu kao ratni vojni invalid. Domoljubni ponos naslijedio je danas i moj sin koji se trenutno nalazi u NATO-voj mirovnoj misiji KFOR na Kosovu kao pripadnik „Pauka“-spominje se Ivan teškog života, a i domoljubnog zanosa i sadašnjeg ponosa činjenicom da je njihov sin pripadnik najelitnije brigade Hrvatske vojske.
Ipak period odrastanje djece i njihovog današnjeg statusa, trebalo je "pregrmjeti“.
-Čujte, petero djece u to vrijeme trebalo je podići, školovati i uputiti u svijet. Ali da nije bilo moje Danice, mnogo toga bilo bi dosta teže. Ona je držala tri kantuna kuće. Istovremeno je radila u bivšoj Jugoplastici i kasnije Diokomu i brinula se o djeci. To, složiti ćete se sa mnom, nije bilo jednostavno-zahvalan je Ivan na suprugin doprinos, a još više zahvaljuje Bogu što je je upoznao.
A upoznao je u autobusu.
-Sudbina, Božja volja…kako želite. Ali to je bilo tako. Da skratim, bila je to ljubav na prvi pogled. Pošto sam ja rodom iz Postinja Gornjeg vraćala sam se autobusom iz Splita kući, na selo. Eto u tom jednom autobusu bio je i moj Ivan. Vidio on mene i odmah mi uputio kompliment kako imam lijepi nakit oko vrata. Već za koji dan eto ti momka sa motorom u naš dvor. Bio je to onaj crveni „emzejac“. Počeo se družiti sa mojom braćom i najednom muk. Kažu otišao je u vojsku u tadašnji Titograd, današnju Podgoricu. Kasnije mi počeo slati pisma, a onda i ja njemu odvraćala. I evo nas danas tu di jesmo u Medovu Docu. U kojem smo nakon vjenčanja živjeli neko kratko vrijeme. Zatim se stambeno skućili na splitskom Kacunaru gdje i danas živimo, ali svaki vikend dolazimo kući u Dolac-životna je priča Ivanove supruge Danice. Čija je životna filozofija i ona riceta za dugovičan brak, sasvim jednostavna.
-Ovako napiši. Nema nikakve formule za dugovječnost nečijeg braka, doli one o ljubavi, jer kada nje ima i svega drugog je puna kuća-ustvrdila je Danica.
Stoga na tragu te ljubavi u tom istom mjestu u istoj toj crkvi sv. Roka, ovi medovački supružnici obnovili su bračni zavjet dan prije pedeset godina pred Bogom, narodom i svećenikom. Ovog puta pred sadašnjim grabovačkim i medovačkim župnikom don Marijom Čagljem koji im uz osobni blagoslov uručio i onaj papinski pape Lava XIV.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....