Muk! Apsolutna tišina prožela je nazubljene i mrke biokovske kukove.
Tišina i taj oštri planinski zrak, koji vas reže poput najoštrije britve, uvode vas u najsvetiji tjedan kršćanskog vjerovanja. Tek teški hod dobro potkovane kobile Riđe, ravnomjerno natovarene hrastovim trupcima, čiji se samar ljulja u skladu sa strmom i kamenitom kozjom stazom koja vodi prema Čagljevim stajama, tradicionalno remeti tu idilu.
Nakon nekoliko kilometara donekle poravnatog makadamskog puta na sjevernoj strani biokovskog masiva, podlokanog jesenskim kišama, trebalo je prohodati još nekih stotinjak metara surovoga kamenjara do Unišća, malene idilične udoline okružene biokovskim sivcem, odakle se već od ranog jutra dimi poput tvorničkog dimnjaka.