Tužno je Zelovo bez svog zvonara: ‘Davali su mu misec dana života, a on 61 poživija. Sto misa su mu ljudi platili...‘

Da je kao nekad, Zelovo kod Muća u ovo bi doba godine napali snjegovi.

Da je kao nekad, dva puta dnevno bi od sela do crkve Svete Ane na brežuljku hodao Mile Bulić, zvonar i remeta crkve, e da bi pozvonio; da ljudi znaju koje je doba, i da se čuje da selo živi.

No, ništa više nije kao nekad; nema snjegova, a nema ni Mile. Doći će prvo proljeće u šezdeset godina, da će se možda i dogoditi da crkveno zvono – sada električno – neće zazvoniti. Jer čak i sada, u ovo moderno doba, netko mora "pritisnit botun".

Mile nema, no ipak je tu. Počiva tik do crkve, krasne crkve i svog drugog doma na kojega je bio tako ponosan. Njegov je grob usamljeni ležaj – pokojni otac pokopan je u Ogorju, jednog dana (nadamo se, što kasnije) pridružit će se ocu na vječnom počinku i supruga, Milina m...