Balega. Gomila balege, goveđe galebine. Jedino nje u Otišiću ne fali, sve je živo kroz to selo izasrano. To se tako samo kaže, sve živo, jer malo smo tu života zatekli...
Gajići, Ustići, Katići, Tomići. Novaci, Rađeni, Zagorci. Pa Krunići i Arambašići, onda Borkovići i Dragići. Imaju i Kragulji. Petrovići, Stojsavljevići. Jovčići. Ratići i Rosići. Cvijetići. Mrzići. Špike. Despinići, Krivošići, Stanojevići, Popadići. Rnići i Jovičići. Ima i Vujasina…
Ima ih, bome, puno puncijato groblje! A ima i toga seoskoga šamatorja pozamašno. Ima ih i po onin žutin znakovima po zareslin, raštrkanin i dalekin komšilucima. Da se znade di je koji. Di je koje prezime, iz kojega je otišićkoga kuta. Znači, bilo je tu ljudi, samo što ih više nema.
Ko bi sve to obigra, selo je dugo 15 i široko 10 kilometara. Sklopilo se između Svilaje i Perućkoga jezera. A nema vode! S vrličke strane – Maovice, s hrvatačke i sinjske – Maljkovo.
A da nisu u bunaru?!
Otišić je vrlički, pripada Gradu Vrlici. Gora je, ne bi čovik virova za pola desetoga miseca, još zelena, ali već dobrano prošarana bakrenon i crvenon. Oker! I gusta. Buknila grabovina, jasenovina i rastovina ima trideset godina. Još od Oluje! I sloma krajinske pobune duge četri godine. U nas ratovi obično traju četri godine. Jedan olimpijski ciklus. Mi smo temeljiti, u sve se bacamo prsimice ili se ne bacamo nikako. Do temelja!
Dubovi se u vis pružili ko jablani. Pastelni tonovi, sve u kamuflaži. Reka bi naš poslovično sumnjičavi čovik, lipo bi se tu još moga sakrit gorski odred četnika u ilegali. A šta će, jadni, kad s gore otpadne vas list?!
Možda bi i moga – ko i bojna ustaša iz bilo kojega od podsvilajskih sela – ali mi toga jutra nismo trefili nijednoga da virka iz onih šumovitih, obreslih i crnih ruševina. Ljudi, tu još stabla iz kuća restu! Pa se upitasmo, ko u onomu vicu, Miru Bulju bi se možda svidijo: "A da nisu u bunaru?!"
Čuju se samo tice, di koji rebac. Reko bi Edo Maajka, "mi smo prikaze, ne traži dokaze". "Bom-bom!"
Vidili smo jednoga ćuku. I jednu jedinu kravu! Pokraj tolike galebine istovarene na sve strane. Susidi iz ovih okolnih, hrvatskih sela, toga jutra izgleda da nisu još bili pustili svoje krave da neobuzdano i halapljivo haraju pustin komšijskin Otišićen. Čut ćemo kasnije da to bude invazija, po par stotina goveda da se raširi u strijelce, ne žaleć ni puta, ni staze. Ni ledine, ni poljane, a digod ni hramskoga, crkvenoga dvorišta.
A šta je? Miro Bulj, sinjski načelnik i saborski zastupnik, hrvatski branitelj i veteran, viče već neko vrime da se u Otišiću na derneku skupljaju četnici. Imaju i kokarde! Pivaju! I da se ti derneci organiziraju pod parolon "3O – Otišić, Otpor Oluji". I da se tu sastaju bradonje sa svih strana svita. Koji dan prije praznika Oluje. To je, evo, reka i nikidan. I sve da znaju sve institucije. A i Milanović isto. Zna ga Miro. On je iz sinjskih Glavica, kuća do pojate. I zapovida našon vojskon. Hrvatskon.
Onda je, isto nikidan, zastupnica Anja Šimpraga u Saboru poručila Bulju i svima da "Otišić nije otpor Oluji, Otišić je otpor mržnji koja nas truje i uništava!" Da je bila lani i pridlani, a i dogodine će opet. Nije jon ni daleko, pošto je iz Knina. Stajući u zaštitu te šačice starijih povratnika u Otišić, na čiju seosku slavu liti dođe valjda koja stotina mještana i potomaka rasutih po svitu, iako je u selu prije rata živilo 1100 ljudi.
Mete na čelu
I tako, jedno je vodilo drugomu i dokoturalo se k nama, pa evo i nas u tome jadnome Otišiću. Jesu nan se i obradovali, nije teško zamislit! Ravno četvero ljudi smo srili do ručka i svejedan bi više volijo da smo se mimoišli. Taman su in još novinari tribali sist na muku...
Jedan je Željko Rađen, šef Vijeća srpske nacionalne manjine u Vrlici. Evo šta kaže:
– Sad ispada da je tu bio nekakv četnički dernek. Ma kakav dernek… To je prosto crtanje mete nama na čelo, ovim ljudima koji tu žive. To je jedna otrovna teza koja vodi u stigmatizaciju tih mještana. Mnogi su nastradali u tom nesretnom ratu, a kad vi iziđete na saborsku govornicu s tom tezom i kažete tako nešto, onda možete misliti kako se ti prozvani ljudi osjećaju. Nije svejedno, strah se uvuče…
Nije čoviku zgodno, vidimo i sami, ali kaže dalje:
– Ako je saborski zastupnik i gradonačelnik Sinja time gađao svoje biračko tijelo, to se može smatrati nekom vrstom lešinarenja. Vjerujem da ni njemu samom nije bilo ugodno kad se idućeg jutra probudio, pribrao i pogledao u ogledalo.
Normalno, već dan, dva nakon Buljeva govora – čujemo od Rađena – po seoskim prometnin znakovima osvanili su pogrdni grafiti, a na kapiji prid crkvon zastava s ustaškin simbolima.
O slavi. Glavna seoska slava bila je za svetoga arhangela Mihajla, kojemu je posvećen i seoski hram. Slavila se u jedanesti misec. To bi bija sveti Mijovil arkanđel. U groblju je kapela svetoga arhangela Gavrila. Arkanđela Gabrijela. Gabre. Pada koncen sedmoga. Taman!
– Bilo je u Otišiću nekad preko hiljadu ljudi, a sad, iza rata, u selu prezimi dvadeset, možda trideset ljudi. Stračad, uglavnom, znate i sami, vrate se ljudi pod stare dane na svoje…
Gavrilo, Mihajlo i mikročipovi
Veli još Rađen:
– Ljeti se onda okupe. Za Gavrila. Bude sad ta ljetna slava, ove grobljanske kapele. Zašto?! Pa ljeti je toplo i svima su godišnji odmori, narod ima vremena doći svojoj kući i s kraja svijeta. Malo raskrče, obiđu svoja zarasla imanja, štogod obnove. A Mihajlo je tek u novembru, kad nema nikoga! I hladno...
Bude na slavi i gostiju Hrvata, prijatelja, stranaca. Kažu mještani da niko ne dolazi ilegalno, planinon i hajdučkon stazon, svi priđu granicu na prelazu – pa i Srbi – svi imaju dokmente, sve ih vidi i svima mahne hrvatska policija.
Obnovljeno je pedesetak kuća. U sklopu državne obnove i stambenog zbrinjavanja. Manjinsko srpsko vijeće je pripomagalo. Otišić je prije rata ima 250 domaćinstava.
– Desetak kuća ljudi samoinicijativno obnavljaju. To je jedna motivacija da barem malo oživi ovaj kraj, da ne zarasta u trnje, pa selo je do prije desetak godina bilo mrtvo. Ja ne znam kome bi to naškodilo?! Dapače! To bi svakom trebalo biti od interesa: da ljudi dođu, da nešto kupe, da plate porez, da obnove. Pa ima li išta normalnije od toga da čovjek dođe na svoje?!
Željko danas ima sto krava. Buša! U sistemu krava-tele. Znači, nisu za mužnju, već za meso. Teletinu! Prije je ima šesto ovaca, ali je skonta da će priokrenit u telad.
– Nema ovde mikročipova, čime ćeš će ovde baviti nego stokom i zemljom?!
Guraju pomalo naprid. Asfaltirali su desetke kilometara pristupnih putova komšilucima i kućama, ima i ta rasvjeta da noću nije baš mrkli mrak. Vode nemaju nikako. Nikad je nije ni bilo. Vatrogasci dovoze cisternon, taman smo je zatekli toga jutra. Lito je bilo sušno, zijala je zemlja po pedalj.
Solarni pogon
Signala ima i nema, ali poruka i mejl isto nekako polete. Elementarno. Moreš zovnit i mobitelon ako nisi u duboku gustišu. Sve je drugo u Vrlici, trinest kilometara odavle: trgovina, pošta, doktor, banka. Škola i vrtić ionako nikomu ne tribaju.
– Ima još zaseoka u koje struja nije stigla. Jednim Rađenima obnova je bila prije deset godina, ali struje nemaju ni danas. Samo solarno, što su se sami snalazili s onim panelima. Borkovići su dugo bili i bez struje i bez asfalta. Ja onomad do svoje kuće nisam mogao ni pješice...
U Otišić se vratijo ima više od deset godina, a izbjegličke je niza u Batajnici.
Eto i Milana Zagorca. Da prošeta malo. Tih. Nije Mićo razgovoran ko Željko. Radijo u Austriji trideset godina, sad je u penziji. Bude i u Pazovi, ali kući naleti kad god može:
– Ovoj prirodi nema niđe kraja. Obnavljam pomalo staru kući, djedovinu i očevinu. Đe god pođi, kući dođi. Zdravlja i mira među ljudima, jedino toga da bude, drugo mene više ništa ne zanima…
Mrvu je isto živnijo kad smo zadivanili š njin i sa Željkon kako je nekad bilo:
– Škola, dvije su bile u selu, jedna do četri razreda. Popova kuća, dom kulture, pošta, učiteljski stanovi. Zadruga, gostiona...
– I više trgovina...
- Ajde?!
– Jeste. Kod Mićka, kod Joce, išlo se i u Markutine, Arambašića, kod Regana. I kuglana je bila...
– Mi smo po vapnu bili poznati. Palili klačine, prodavali kreč...
– Krave, ovce, koze. Otišićki su volovi iza Drugog rata išli u ispomoć orati kijevske njive...
– Sijala se šenica, raž, ječam. Bilo je kukuruza i krompira...
Te su krave ljudima jada zadale, rekosmo već. Veli Rađen da su imali problema jer su na probleme ukazivali. Ne znaš više je li pametnije kazat il ne kazat, obije ti se od glavu!
– Istakneš problem pa upadneš u još veći! Razumiješ?!
Žice pod naponon
Uglavnon, a vidili smo tragove i sami, tuđe krave sve po selu poharaše! Nije to ona krležijanska balega koju je kotač povisti pripolovijo na Srbe i Hrvate, ne, to je ova naša, domaća, podsvilajska galebina vulgaris.
Džaba i električni pastiri, one žice pod lakon strujon što su ljudi razapeli po svojin ogradama i ledinama. Tresa ga ti, ne tresa, taj naš pastirski AC/DC niskonaponski rock‘n‘roll, svilajskomu govedu ništa ne smeta!
Nema veza, vozimo dalje.
Petar i Marija Borković vratili su se 2014. godine. Kuću in je obnovilo, a Petar je u Otišić dolazijo još od 1997. Danas imaju mali OPG. Desetak kravica.
– Nismo imali problema s nikim, a imamo prijatelje i u Maovicama, i u Vrlici, svuda. Ako nisi svojim rukama kruv zaradio, niko ti ga dat neće. Nema ništa od toga gurkanja i dirkanja jednih u druge, ni od ikakve politike. Nas politika nijedna ne zanima…
Nije ljudima do velika razgovora, dočin novinari u Otišić dolaze, ne može to bit za dobro:
– Ti napiši da me nisi ni zateko, da sam u šumi bio, viče Petar.
– Ja ne znam šta je opet narodu i komu to sve to triba?! Sve je u pustinji, pa je li to žalosno kraj ovakve zemlje?! Željan si čovika vidit, govori Marija.
I patrole cetinskoga lole
U Zemun su bili izbjeglice:
– Ja sam patila kad god bi čula za Dalmaciju. Za ovaj kamen, Drniš i Vrliku. Za pršut i grabovinu! Vidi mi ruku, sve je to od rada, a nije od interneta. I tipkanja komentara po mobitelu...
Pustili smo ljude na miru. Nisu rekli baš nijedne krive. Nijedno od njih četvero koje smo toga sunčanoga jutra vidili u otužnome Otišiću. Četnika nismo nijednoga! Ni u zemunicama.
Šta je bilo litos i prije nas – ne znamo. Ni na slavi nismo bili. Tribalo bi upitat onoga sinjskoga arambašu, naiđe li s džipon i probranon ekipon. S onon crvenon beretkon, isti Hugo Chavez! Da zapiva: "Sve vas traže Mira Bulja straže. I patrole cetinskoga lole…"
Vidimo se kad se bude klalo. Ako bog da, bit će teletine!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....