Svetom misom zadušnicom koju je predvodio fra Josip Repeša, biokovski dekan i vrgorski župnik, u koncelebraciji s don Draženom Radmanom i don Ivanom Urlićem, obilježena je 82. godišnjica stradavanja 33 Vrgorčana od strane partizana prilikom njihova prvog ulaska u grad, što se u dijelu javnosti i povijesnih izvora naziva prvim oslobođenjem grada.
Nakon euharistije, povorka sjećanja krenula je od župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, preko Pjace do mjesta zločina na Žbarama, gdje je položeno cvijeće te su zapaljene svijeće za sve žrtve. Osim rodbine stradalih, u povorci je bio i gradonačelnik Mile Herceg (NLM), ali ne i predstavnici HDZ-a, najjače oporbene stranke, što je izazvalo niz komentara i reakcija.
‘Što im se dogodilo?‘
HDZ-ovci su u proteklom razdoblju dolazili na ovaj događaj u "punom sastavu", a što im se dogodilo ovaj put – ne znamo. Međutim, znamo da predstavnici SDP-a, stranke koja u aktualnom sazivu Gradskog vijeća nema ni jednog zastupnika, već godinama ignoriraju obilježavanje tog događaja iz doba Drugog svjetskog rata.
Riječ je o činu bez presedana koji se duboko urezao u svijest Vrgorčana, a neki lokalni kroničari i komentatori smatraju da je ostavio velike rane i traume na više generacija.
Prilikom ulaska/oslobođenja Vrgorca, grada koji je tada bio u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, a pod vojnim upravljanjem fašističke Italije, pripadnici partizanskih jedinica su 15. lipnja 1942., po unaprijed napravljenom popisu, najprije pritvorili, a zatim strijeljali 33 osobe, među kojima je samo jedna preživjela.
Ubijeni su uglavnom imućni i ugledni građani, a među njima je bilo i devet žena. Ubijeni Vrgorčani, kako se navodi, nisu bili suradnici fašističke vlasti, a ni politički eksponirane osobe.
Za vrijeme poratne Jugoslavije vladao je svojevrstan zavjet šutnje i zabrana govorenja o ovom događaju, a nije postojalo ni spomen-obilježje žrtvama. Tek dolaskom demokratskih promjena u Tinov grad, odnosno 1993. godine, pokrenuta je inicijativa za postavljanje spomenika.