Ponekad, ali samo ponekad, potrebno je čovjeku povući se u osamu. Posvetiti se svojim mislima, svojim osjećajima, svojim promišljanjima, bez ikakvog utjecaja sa strane. No, tu potrebu ne valja poistovjetiti sa samoćom. Samoća je potpuno drugačija stvar.
Ilija Kružić ju je definirao tako da nam je izmamio suze. Odmah. Nenadano.
- Samoća je kad te nitko ne čeka!
Pazili su u tom trenutku i vaša reporterka i vaš fotoreporter da se ne sudare pogledima, jer bi u Radošiću, u zaseoku Kružića sigurno tada došlo do poplave.
Suzama nismo dali van, ali emocijama jesmo, pa nam barba Ilija, a u njega "74-ta ide polako", elaborira samoću, secira je lagano, ne da joj da se izvuče na potrebu, na neizbježnost...