Bilo je to davne 1921. godine. Iz ondašnje Rusije, u kojoj su nakon Oktobarske revolucije 1917. godine na vlast došli boljševici, prema Zapadu su krenuli izbjeglice koji se nisu mogle uklopiti u novi boljševički sustav. Većinu tih ljudi činili su intelektualci, obrazovani ljudi s diplomama ruskih, ali i tada poznatih europskih sveučilišta.
Jedna skupina ruskih intelektualaca dospjela je sve do Jadrana, do Splita, brodom iz – nepoznatog pravca. Među njima bio je i Vladimir Vladimirovič Kurtin, profesor filozofije.
Po narodnosti bio je Kozak iz pokrajine Kuban. A Kozaci su odvajkada bili poznati kao veliki ljubitelji konja i još veći majstori jahanja. Upravo je i profesor Kurtin bio jedan od takvih. Završivši tadašnju Visoku vojnu carsku školu u Moskvi, postao je i jedan od zapovjednika Carske konjice, što je u carskoj Rusiji bio prestižan čin.
Kratko u Sinju i Splitu
Dakako, tako vješt vojnik i intelektualac dobio je i odlikovanje od cara. Konačno, tituliran je i velikim ratnikom, što je među Kozacima bila iznimna čast.
I eto, taj i takav čovjek, pred naletom boljševika morao je spasiti život i svoj život nastaviti negdje drugdje. Put ga je, s najosnovnijim potrepštinama, odveo na Zapad.
Nakon dolaska u Split jedno je vrijeme proveo u Rijeci, a nedugo nakon toga stigao je u Zagreb, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Adu, Zagrepčanku i profesoricu glazbe. Vladimir Kurtin ubrzo se oženio, a u Zagrebu mu se rodila i djevojčica Irina.
Obitelj Kurtin jedno je vrijeme živjela u Zagrebu, da bi se mladi bračni par potom odlučio krenuti prema jugu Hrvatske. Prvi je krenuo profesor Kurtin. U njihovu zagrebačkom stanu ostala je Ada s kćerkicom i njihovim stvarima. Među njima je bio i jedan pianino na kojem je profesorica glazbe svirala.
Prva destinacija Vladimira Kurtina bio je Sinj. U Sinju je radio kao učitelj jahanja. Ni ondje se nije dugo zadržao pa je krenuo prema Splitu.
U Splitu se zaposlio kao prevoditelj i voditelj garderobe u ondašnjem splitskom kazalištu. Tako je radio četiri godine. No njegovo obrazovanje, ali i želja njega i supruge Ade da odgajaju i podučavaju djecu, bili su presudni za nastavak ove priče.
Tadašnje područno Vijeće za obrazovanje tražilo je učitelje u Dalmatinskoj zagori, u malom selu Slivnu u Imotskoj krajini. I prijavi se Vladimir Vladimirovič Kurtin i, gle čuda, dobije pozitivan odgovor.
I eto Kozaka, tisućama kilometara od njegova Kubana, na putu prema Slivnu.
Pouzdano se zna da je najprije stigao u Imotski, a potom pješice krenuo prema Slivnu, nekih četrdesetak kilometara kroz ondašnja bespuća, među njemu potpuno nepoznate ljude.
I započe raditi u Slivnu. Bila je 1925. godina.
Susret s unukom
Prije toga u Slivnu nije postojala službena državna škola. Nastava se u skromnim uvjetima održavala u improviziranim prostorijama u fratarskom dvorištu. Dolaskom profesora Kurtina sve se promijenilo. Vladimir Vladimirovič Kurtin postao je prvi službeni učitelj u Slivnu.
Krajem te iste godine u Slivno stiže i poseban teret, u pratnji njegove supruge Ade. Bio je to lijepi pianino ANT. PETROF, poznata europska marka. Slivno je tada prvi put začulo titraje žica pianina i zvukove klasične glazbe. Profesorica Ada bila je prva učiteljica koja je slivanjsku djecu učila svirati i uvodila ih u čarobni svijet crno-bijelih tipki.
To bi bio prvi od tri dijela ove nadasve zanimljive i istinite priče koju nam je još 2021. godine ispričao magistar elektrotehnike i Slivanjac Miljenko Parlov.
Drugi dio priče ponovno nam je ispričao magistar Miljenko Parlov prije dvije godine, kada nam je spomenuo da je stupio u kontakt s profesorom dr. Tihomirom Marijancem iz Zagreba, kojega je upoznao još davno. Razgovarali su o – jednom pianinu.
A prof. dr. Tihomir Marijanec bio je unuk Vladimira Vladimiroviča Kurtina i njegove supruge Ade.
„Pa tko kaže da je ovaj svijet velik? Nikako“, započeo je svoju priču ing. Parlov (83). „Vrlo je malen. Pazite, Vladimir Kurtin bio je učitelj mom pokojnom ocu Mati, koji mi je često pričao o njemu kao o divnom i dobrom čovjeku.“
Recimo, pričao mi je kako je, kada je u Slivno stigao Kozak Kurtin, a krajem 1925. godine i njegova žena, prof. Ada, s malodobnom kćerkicom Irinom, ondašnji glavar sela nije osigurao smještaj za tu obitelj. Tako su učitelj Kurtin, njegova supruga i mala Irina nekoliko noći spavali kod dobrih ljudi po Slivnu, i to na običnoj kukuruzovini, od isušenih listova kukuruza.
Sedmoga dana Kurtin se dobro prehladio i htio je otići iz Slivna. Ali su ga u središtu sela okružili mještani, skandirajući njegovo ime i suznih ga očiju moleći da ostane. Jednom riječju, razbili su u njemu odluku da ode. Nakon tog prijelomnog trenutka suživot obitelji Kurtin i Slivanjaca bio je prava bajka.
Kurtin je bio pravoslavne vjere. U katoličkom selu Kurtin je za Božić, Uskrs i Sveto Trojstvo obilazio kuće, čestitajući puku blagdane, a oni bi istom mjerom uzvraćali za blagdane koje je on štovao. Znao bi Kurtin noćima sjediti uz komin sa Slivanjcima, pričati im o svojoj dalekoj domovini i događajima koji su ga natjerali da je napusti.
Mali Slivnjaci u Zagrebu
„Vjerujte, obitelj Kurtin i Slivno postali su jedna duša. Nakon pune četiri godine naš dragi učitelj odlazi iz Slivna, ostavivši neizbrisiv trag – ne samo u obrazovanju naše tadašnje mladeži nego i trag istinskog, karakternog čovjeka.“
„I tako dođe vrijeme da i moja generacija krene iz Slivna na više i visoke škole. Te 1957. godine nas nekoliko odošmo put Zagreba. A roditelji, k‘o roditelji, sjetiše se Vladimira Kurtina, koji je tada još živio u Zagrebu. Kako su mu došli do adrese, sam Bog će znati.
U Zagreb sam krenuo sa susjedom Ikom Lozinom, čiji je otac bio listonoša u pošti Slivno, a moj otac Mate upravitelj. Na putu u Zagreb pratio nas je i Ikin otac Mate, zvani Mate Galiničev.
U Split na vlak, a ujutro osvanusmo u Zagrebu, na Glavnom kolodvoru. Dva mala Slivanjca u velikom gradu. San snova.
I pogađate – na kolodvoru nas čeka stari učitelj Kurtin. Da ne dužim, tramvajem, prvi put u životu, s legendarnim našim učiteljem stigli smo u njegov stan na Trešnjevci. Bijaše to točno 5. rujna 1957. godine.
Učitelj Kurtin i njegova dobra Ada primili su nas dvojicu. Bijaše s nama i Kurtinov sin Andrej, koji se, zaboravih reći, rodio u Slivnu. U stanu nam se pridružio i još jedan naš mladi Slivanjac, kojega je Kurtin također primio na spavanje. Tako nas je osam živjelo u dvosobnom stanu.
Ostali smo tu punih šest dana. Hranili smo se, upoznavali Zagreb i naše buduće fakultete. Kurtin nas je vodio u Maksimir, Zoološki vrt, Botanički vrt...
Gospođa Ada učila nas je nekim pravilima ponašanja u velikom gradu, ispravljala naše domaće riječi – baš kao majka. Nakon toga odselili smo se u studentski dom na Kraljevcu.
No, koliko sam vidio i znao, gospodin Kurtin često se u Zagrebu sastajao s malom grupom Slivanjaca koji su ondje živjeli i radili, tako da veze Slivna i njegove obitelji nikada nisu bile prekinute.
Slivanjski učitelj Kurtin umro je 1969. godine i pokopan je na Mirogoju. Na nadgrobnoj ploči pisalo je:
Vladimir Vladimirovič Kurtin – Kubanski Kozak.
I dan-danas Slivanjci, kada odu u Zagreb, po preporuci svojih starijih odu se pomoliti na njegov grob.
Eto što vam je čovjek čovjeku.“
Profesovor poziv
„A sada evo i nešto“, nastavlja ing. Parlov, „o mom susretu s Tihomirom Marijancem u Zagrebu.
Kako sam bio student, tako sam, eto, slučajno upoznao i prof. Tihomira Marijanca, koji je studirao na PMF-u, preko nekih kolega. Riječ po riječ, doznao sam da je on unuk Vladimira Vladimiroviča Kurtina.
Dovoljno je bilo da naš razgovor preraste u prijateljstvo i razmjenu adresa.
I što da vam pričam – hvataju me ježurci kada mi se prije nešto manje od dvije godine javio prof. Marijanec s upitom:
‘Miljenko, u mom stanu u Ilici godinama stoji jedan stari pianino. Moj djed i baka Ada često su pričali kako je taj pianino bio u Slivnu i da je baka učila djecu svirati. Kako se selimo iz stana, šteta bi bila da negdje završi, jer nama zauzima prostor. Bilo bi lijepo da ga se preveze u Slivno, neka svjedoči sadašnjim generacijama tko je bio moj djed i baka.‘“
Tako nas ing. Parlov uvodi u treći dio ove iznimno zanimljive priče.
O svemu ovome popričali smo s mjesnim župnikom u Slivnu, prof. fra Jerkom Kolovratom, Imoćaninom od koljena, i ravnateljicom Osnovne škole u Zagvozdu, prof. Antonelom Filipović. Zajednički sastanak u jednom kafiću u Zagvozdu prije nepune dvije godine bio je dovoljan za sljedeće korake.
Župnik Kolovrat, zajedno s prijateljem Boškom Ćosićem, organizirao je prijevoz i pianino je, bez veće pompe, stigao u Područnu školu Slivno.
Ravnateljica Filipović obećala je da će mu se pronaći primjereno mjesto te da će biti priređeno njegovo službeno i svečano predstavljanje – kako bi se njegovi zvuci ponovno mogli čuti nakon gotovo sto godina, i to baš u Slivnu.
Obećano – učinjeno.
Nakon izvjesnog vremena od dolaska pianina škola je organizirala zanimljivu i, rekli bismo, emocijama ispunjenu priredbu pod nazivom:
„Pianino koji pamti – priča koja je nakon gotovo 100 godina ponovo zazvučala u Slivnu.“
Bilo je to u malom hodniku, na samom ulazu u Područnu školu u Slivnu, gdje je legendarni pianino pronašao svoj stalni dom.
Jedna duša
U iznimno osmišljenom kutku okupili su se malobrojni učenici područne škole, njihovi učitelji, ravnateljica Filipović i nekoliko mještana Slivna. Priredbu je pratio i prof. Darko Rimac, ravnatelj nadaleko poznate imotske Glazbene škole dr. fra Ivana Glibotića. Pozvan je bio i čuveni glazbenik prof. Ivan Glibota Crni, također slivanjskih korijena.
Na izvrsno osmišljenoj priredbi čuli smo i još neke zanimljive podatke. Vladimir Kurtin i njegova supruga Ada, osim što su podučavali djecu Slivna sviranju na pianinu, osnovali su i mali crkveni zbor, okupljajući mještane u zajedničkoj pjesmi te unoseći dašak nove kulture u Slivno.
Isto se tako čulo kako je gospođa Ada Kurtin nakon odlaska iz Slivna svoj radni vijek okrunila kao cijenjena suradnica Miroslava Krleže u Leksikografskom zavodu.
Konačno, čulo se i kako je prilikom odlaska obitelji Kurtin iz Slivna 1929. godine priređena velika priredba, o kojoj svjedoči i jedna stara fotografija.
A baš u spomen pianina koji pamti, u tom malom hodniku Područne škole, na pianinu su zasvirale učenice škole Zagvozd, ali i učenice Područne glazbene škole iz Imotskog, koja ima svoj odjel u Zagvozdu – Karmen Brnas i Iva Zujić.
Sada, u nekoj novoj priredbi i s nekim novim generacijama, ali na onom istom pianinu koji se, eto, nakon gotovo punog stoljeća ponovno skrasio u školi u Slivnu. Pianino koji je prije gotovo sto godina stigao iz Zagreba u malo dalmatinsko selo sada se vratio tamo gdje je započela njegova priča.
I nije se vratio samo jedan stari instrument. Vratio se dio uspomena. Vratio se dio povijesti.
Vratio se glas jednog učitelja, jedne obitelji i jednog vremena u kojem su ljudi, bez obzira na vjeru, podrijetlo i jezik, znali postati – jedna duša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....