– Digod triba stavit jezik u kuću, to ti je riceta bračne dugovičnosti – uglas će supružnici Jurić, Petar i Nedjeljka, koji su ovog vikenda proslavili svoj "zlatni pir" u Trnbusima. Iza njih je pola stoljeća zajedničkog života, šestero djece i četrnaestero unučadi, po njima, najbolja potvrda jedne životne priče ispisane ljubavlju, radom, odricanjem i, kako sami kažu, uzajamnim poštivanjem. Ako tome dodamo i obitelj i zajedništvo, nećemo faliti.
Bome, da toga nije bilo ne bi bilo ni njihova bogatog potomstva.
A do potomstva je trebalo doći podno Jurića stina u Trnbusima, gdje su Nedjeljka i Petar prije pola stoljeća podigli svoju obitelj i odgojili šestero djece – tri kćeri i tri sina. Danas su ponosni baka i djed četrnaestero unučadi, a njihova velika obitelj svjedoči o vremenu u kojem se živjelo skromnije, di je poštivao mlađi starijega, a stariji Boga velikoga, ali se pri tom sve vrijeme znalo što znači biti oslonac jedan drugome.
Život u tom kamenjaru i općenito Dalmatinskoj zagori nikada nije bio lagan. Trebalo je raditi, štedjeti, snalaziti se i iz ničega stvarati nešto. Djeca su odrastala uz roditelje koji su znali što znači rano ustati, prionuti poslu i ne pitati je li teško. U takvom se okruženju učilo i ono najvažnije – da obitelj nije samo mjesto gdje se živi, nego mjesto gdje se čovjek uvijek ima kome vratiti.
Nedjeljka za sebe kaže da je svoj radni vijek provela kao čistačica u čak tri škole na području Zamosorja. Na posao je svakodnevno odlazila pješice, prelazeći oko 13 kilometara dnevno. Danas je taj podatak gotovo teško zamisliti, ali tada se nije puno pitalo može li se – nego se jednostavno moralo. Posao, kuća, djeca i svakodnevne obveze bili su dio dnevnog ritma, odnosno života koji je tražio i snagu i ustrajnost. A te snage i ustrajnosti nije falilo ni njezinom Petru, koji je radni staž stekao u tvornici ferolegura "Dalmacija" u Dugom Ratu, u crnoj kući, kako su je još zvali, gdje je proveo desetljeća radeći i brinući za svoju obitelj.
– Nakon radnog dana nismo čekali odmor kakav danas poznajemo. Čekala je kuća, polje, djeca… obaveze i sve ono što je donosio život na selu. U nas se uvijek imalo što napraviti, a mi smo svojoj djeci vlastitim primjerom pokazivali vrijednost rada i odgovornosti. I reci ti nama, jesmo li se imali kada posvađat? Radim ja, radi ona, obaveze u kući… sinko moj, nemaš ti kad ručat, a kamoli se porječkat. Bilo je tu i tamo i toga, ali onako na brzinu, "s nogu", što bi se kazalo u našem kraju, pa opet sutra po starom, ko da ništa nije bilo – govori nam Pero o zgodama i nezgodama tijekom tih pet decenija zajedničkog života.
Možda upravo zato njihov recept za dug i skladan brak zvuči jednostavno, ali je u njemu puno životne mudrosti. Na pitanje u čemu je tajna pedeset godina zajedničkog života, Nedjeljka i Petar gotovo su uglas odgovorili – uzajamno poštivanje. A onda su dodali i jednu staru, domaću mudrost:
Ne triba uvik burno reagirati. Nekad je bolje prešutjeti, pustiti da se glava ohladi i razgovor ostaviti za sutra. Jer, kako kaže stara poslovica, jutro je pametnije od večeri.
Međutim, u jednom se svi slažu. U tih pola stoljeća sigurno je bilo svega, i lijepih i teških dana, smijeha i briga, uspjeha i neizvjesnosti. Ali upravo se brak i mjeri time koliko dvoje ljudi mogu zajedno proći kroz sve ono što život donese. Nedjeljka i Petar uspjeli su sačuvati ono najvažnije, ono često spomenuto međusobno poštovanje i osjećaj da se zajedno može izdržati i ono što se pojedinačno čini preteškim.
Danas im je, vele, kudikamo lakše. Stoga su, u zahvalu prošlom teškom životu i današnjem zasluženom odmoru, u crkvi sv. Luke u Trnbusima Nedjeljka i Petar, nakon pedeset godina zajedničkog života, obnovili svoje bračne zavjete.
Bio je to dirljiv trenutak za slavljenike, njihovu djecu, unučad, rodbinu, prijatelje i sve okupljene. Nakon pola stoljeća ponovno su pred Bogom potvrdili obećanje koje su dali na početku svoga zajedničkog puta.
Zato je u svojoj propovijedi župnik don Tihomir Jurčić posebno istaknuo važnost obitelji kao temelja našega društva. Upravo je život ovih slavljenika lijep primjer takve obitelji koja se gradila godinama, ne samo riječima nego svakodnevnim radom, žrtvom, strpljenjem i brigom za djecu.
Njihova priča podsjetnik je i na jedno vrijeme koje, nažalost, polako odlazi. Vrijeme kada se živjelo skromnije, kada su se kilometri prelazili pješice, kada se za obitelj radilo od jutra do mraka i kada se znalo da se problemi ne rješavaju bijegom iz kuće nakon prve prepirke nego razgovorom, strpljenjem i zajedničkim snagama.
– Danas, kada smo oboje u mirovini, možemo s ponosom pogledati iza sebe. Odgojili smo šestero djece, a našu lozu danas nastavlja čak četrnaestero unučadi. Najvrjednije što smo im ostavili nisu ni kuća ni imovina, nego životni primjer – da se ljubav čuva poštovanjem, da se obitelj gradi svakoga dana i da se ponekad, kako bismo mi rekli, "jezik triba stavit u kuću" – smatra Nedjeljka, stalno gledajući u svog Petra. Kao da traži potvrdu izrečenog.
– Ne triba je tražit. Zna ona kako smo prolazili kroz život. Teško, ali sritno. Umorno, ali radosno. I sad pogledaj oko sebe. Šta možeš zaključiti nego da smo uspili u onom što smo prije pedeset godina, pred Bogom i narodom, jedno drugom obećali – zaključi Pero.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....