Tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, desetljeće je velikih tehnoloških promjena, čarobnih uspomena, novih modnih dodataka, šiški Emilije Kokić zbog kojih nije bilo tinejdžerice koja nije pokušavala na sve moguće načine, bilo sprejem za kosu ili rastopljenim šećerom, podignuti "fudbe" u stilu eurovizijske pobjednice iz te 1989. godine. Period je to novih glazbenih dostignuća, raznih časopisa, kao što su bili ITD, Start, Politikin zabavnik, Arena i klincima nezaobilazni Bravo. Iako namijenjen samo onima koji poznaju njemački jezik, malo je tko iz tog vremena a da se ne sjeća onog žara i užitka čupanja postera Duran Durana, Madonne ili Samante Fox.
U zraku su se osjećale nekakve promjene. Posebno nakon smrti Josipa Broza Tita kada titoizam u bivšoj državnoj zajednici doživljava svoj zenit u godinama za koje će ondašnje generacije reći da je to bilo najbolje razdoblje života. Period je to kada se raznim ritualima pokušavalo javno iskazivati poštovanje i odanost liku i djelu Tita poslije Tita.
Na radnim akcijama se mašklinalo dublje, sletovi za Titov rođendan bili su sve spektakularniji, komunistički funkcionari na sve moguće načine dokazivali su svoju lojalnost, a lokalni karijeristi jednako kao i danas gurali se gdje treba i ne treba.
Bilo je i onih koji su u tom jugoslavenskom državniku vidjeli jedinstvenog lidera koji je možda najbolje do sada kapitalizirao mogućnosti prostora kojim je gotovo četiri desetljeća upravljao.
Jedan od njih je Paško Rimac iz Prološca, prvi i posljednji Imoćanin koji je pješke pohodio grob druga Tita u Beogradu.