"Samozatajan, odlučan i neustrašiv ratnik" - ovako će oni koji su s dijelili ratni put s Matom Vučkom Čigrom, herojem Domovinskog rata, opisati ovog skromnog mladića iz Imotske krajine. Kao pripadnik legendarnih "Imotskih sokolova", 3. bojne 4. gardijske brigade, taj je mladić život položio u posljednjoj od niza oslobodilačkih operacija na jugu Hrvatske 1992. godine – operaciji "Vlaštica".
Taj sudbonosni 22. listopada nikada neće zaboraviti njegovi kolege i prijatelji – Mirko Čondić, koji je tog dana teško ranjen te Dubravko Šumanović Dubo, kojemu je Mate izdahnuo na rukama uz riječi: "Ja umirem, živila Hrvatska!"
Teški su to trenuci za sve koji su poznavali Matu i one koji su s njim dijelili i bojište i mladost.
Nakon nekoliko dana izviđanja, prekaljena skupina ratnika iz Imotske krajine krenula je prema Mrkasin brdu, jednom od niza obronaka na zapadnoj strani planine Vlaštice koja se uzdizala između Trebinja i Dubrovnika. Tog jutra padala je dosadna jesenja kiša, no vojnici, iako su bili umorni od mjeseci i mjeseci neprekidnih borbi za bezbroj bezimenih ćuka i uzvisina, nisu posustajali. Moral je bio na razini i iz sela Orah krenuli su odlučni da izvrše zapovijed i zauzmu spomenuto brdo. Upravo tu, u jeku borbe, Mate je pokazao svoju hrabrost. U trenutku kada su mogli birati sigurniji put, on se povjerio Dubravku:
"Kako bih se ja sad mogao sakriti, zavući u neko žbunje, a onda nakon što fajt završi izaći iz njega i praviti se da sam bio u akciji?"
Opcija kojoj su neki nažalost pribjegavali njemu nije niti padala na pamet. Vodio je svoje suborce, probijajući se kroz žbunje po skliskom kamenjaru, odlučan da izvrši zapovijed. Skupina od 10-ak vojnika koju je vodio Čigra stigla je na nekoliko stotina metara od Mrkasin brda. Napravili su pauzu i krenuli promotriti teren te tražiti najlakši pravac kojim bi mogli doći u podnožje brda.
"Odlučili smo kojim ćemo pravcem ići. Na njemu se nalazilo i područje na kojem je bila sama golet i koje nismo mogli izbjeći nikako. Ondje su nas otkrili i po nama otvorili vatru, kako pješačku i minobacačku, tako i tenkovsku. Plotuni su padali jedan za drugim na to malo područje od 200-300 metara. Ja sam se otišao sakriti ispod jedne stijene i pozvao sam Matu da mi se pridruži. U tom trenutku među nas pada granata.
Mene su geleri poškropili po licu i po ruci, a on je dobio po nogama. Pogodili su ga u lijevo bedro i s unutrašnje strane mu iskidali arteriju. Došao sam do njega i primijetio da su ga 3-4 velika gelera pogodila u predio glave. Skinio sam ga i probao zaviti s dva prva zavoja, ali nije mu bilo spasa. Minute su prolazile kao sati. Davao sam mu umjetno disanje. Činilo mi se kao da to traje sat vremena, a trajalo je 2-3 minute. Vidio sam da gubi boju u licu i umro mi je na rukama."
Ovim riječima tih teških trenutaka prisjetio se Dubravko Šumanović Dubo koji je, iako sam ranjen, pohitao pomoći ostalim ranjenicima. Svega 20-ak metara dalje teško su stradali Milan Klarić, koji je pogođen u nogu te Mirko Čondić, kojeg je geler pogodio u kralježnicu. Tog 22. listopada 1992. Mirko se nevoljko prisjeća, ali zato mu sam spomen njegova najboljeg prijatelja Mate Vučka Čigre mami širok osmijeh na lice, a uspomene počinju navirati:
"Mate i ja upoznali smo se na skupovima koje su počele organizirati stranke s hrvatskim predznakom, od HDZ-a do HDS-a koji je bio osobito aktivan u našem, zapadnom dijelu Imotske krajine. Sve nas je to zanimalo, a nosila nas je ideja oca domovine Ante Starčevića, tako da mogu reći da smo bili inspirirani i pravaštvom."
Vrlo brzo Mate i Mirko postali su nerazdvojni, povezani ne samo politički, već i kao mladići iz istog kraja, iste dobi, iz radničkih obitelji, strastveni sportaši i nesalomljivi domoljubi.
"Bili smo iz istog kraja, on iz Ciste Velika, a ja iz Sviba. Također, obojica smo bili ’69. godište, obojica iz radničkih obitelji i obojica smo se bavili sportom. Počeli smo se družiti u slobodno vrijeme, razmjenjivati mišljenja i natjecati se. Mate je bio izvrstan sportaš. Osim u nogometu i košarci, bio je izuzetno dobar i u balotama i kartama. Vrlo naočit i markantan Mate, visok oko 190 centimetara, plijenio je pažnju gdje god bi se pojavio."
Prijateljstvo koje su stvarali nastalo je u najturbulentnijem periodu u kojem se raspadala Jugoslavija. Vrlo brzo shvatili su da put Hrvatske do međunarodnog priznanja neće biti lak.
"Mi smo dosta rano otklonili zablude o mogućnosti mirnog rješenja odcjepljivanja jugoslavenskih republika. U ljeto 1991. Mate se priključio 4. A brigadi, odnosno njezinoj 3. bojni i s njom branio Kruševo i Zadar, a ja sam pristupio u 115. brigadu ZNG-a. Ipak, krajem listopada priključio sam se i ja 4. brigadi te s Matom otišao na drniško bojište.
Mate je bio moj zapovjednik, najprije voda, a zatim i satnije. Od tada pa sve do njegove pogibije sve moguće vrijeme, na terenu i mimo njega, provodili smo zajedno."
Nakon drniškog, slijedilo je dubrovačko bojište. U bazi u mjestu Trsteno kraj Dubrovnika, gdje su Imoćani u pripravi osluškivali zbivanja s terena, Mate i Mirko proveli su zajedno mnogo dana. U opuštanju i predahu od prve crte nekad su kartali, nekad trenirali, a nekad se i kupali. Jedno kupanje Mirko neće zaboraviti do kraja života - trenutak kad ga je Mate spasio od utapanja.
"Nas dvojica bili smo neplivači i bilo nam je neugodno kupati se po danu pa smo se do mora spuštali noću. Kako more varira, nekad je više, a nekada niže, ja sam skočio u more i bilo je preduboko. Počeo sam se gušiti i od cijele ekipe, a bilo nas je 7-8, u pomoć mi je skočio Mate koji isto nije znao plivati. Nekako me digao gore, stigli su i drugi i izvukli smo se van. Taj primjer točno pokazuje kakav je Mate bio čovjek – bio je spreman dati život za drugoga bez razmišljanja. Bez obzira na to što se i on mogao sa mnom utopiti, uskočio je u more kako bi me spasio."
Dvojica prijatelja bila su u nizu opasnih akcija. U svakoj od njih Mate je kao zapovjednik išao prvi. Mirko Čondić prisjeća se njegove hrabrosti, ali i drugih osobina koje su ga krasile:
"Kada bi se u nekoj bitci trebali povući sto metara na sigurno, pričekati 2-3 sata i zatim se vratiti, pa čak i nastaviti napredovanje, to za njega nije bila opcija. Povlačenja kod njega nije bilo. To je bila ta jedna luda hrabrost u smislu radije ću poginuti, ali se neću povući ni milimetra. S druge strane bila je to i pronicljivost jer je uvijek bilo moguće da u slučaju uzmaka ne uspijemo vratiti te položaje. Kao odlučan, hrabar, smion, bistar i discipliniran zapovjednik stjecao je povjerenje ostalih na način da je išao prvi ili među prvima. Kao takav ulijevao je samopouzdanje i nama ostalima koji smo ga, ohrabreni njegovim stavom, pratili gdje god je trebalo.
Na dubrovačkom bojištu došle su do izražaja Matine fizičke osobine. Naime, taj kameniti teren isti je kao i onaj na kojemu smo nas dvojica odrastali. Bio je jako spretan. Odlično je poznavao vojnu tehniku, a osobine lidera stekao je kroz vođenje obitelji iz koje je povukao još jednu važnu osobinu – brižnost za druge. Također bio je jako pošten i čestit. Siguran sam da nije stradao da bi, uz određeno doškolovanje, stekao najviše moguće činove u vojsci. Talent, vještina i odgoj u tim ratnim prilikama ili neprilikama došle su do osobitog izražaja i nije čudo da je kao takav prepoznat u cijeloj 3. imotskoj bojni."
U ljeto 2024. u Cisti Velikoj otkriven je spomenik u koji su uklesane Matine posljednje riječi "Ja umirem, živila Hrvatska!" Tom prilikom njegov najbolji prijatelj Mirko Čondić pored ostalih uputio je i ovu snažnu poruku:
"Ovaj velebni spomenik nije samo pusti spomenik već simbol naše trajne zahvalnosti, sjećanja i budućnosti koju želimo stvarati. Neka nas svaki pogled na njega podsjeti na vrijednosti za koje se Mate borio, na hrabrost, slobodu, ljubav prema domovini i prema svojim bližnjima. Neka nas podsjeća na žrtvu koju je dao kako bismo danas živjeli u miru i slobodi! Neka ovaj spomenik bude vječni spomenik na našeg heroja."
Mate Vučak Čigra nije samo ratnik, on je simbol herojstva i ljubavi prema narodu i zemlji. Njegova žrtva nikada neće biti zaboravljena, a uspomena na njega živjet će u srcima svih koji vole Hrvatsku.