‘Ja umirem, živjela Hrvatska‘; ove riječi odzvanjaju Imotskim, srce se stegne

Na današnji dan, 22. listopada, u oslobodilačkoj operaciji "Vlaštica" na jugu Hrvatske 1992. godine poginuo je Mate Vučak Čigra, heroj Domovinskog rata i pripadnik legendarnih "Imotskih sokolova" (3. bojna 4. gardijske brigade).

Samozatajan, odlučan i iznimno hrabar mladić iz Imotske krajine život je položio na rukama suborca Dubravka Šumanovića Dube, a njegove posljednje riječi bile su: „Ja umirem, živila Hrvatska!”

Tog kišnog jesenjeg jutra, Čigra je vodio skupinu od desetak vojnika prema Mrkasin brdu. Unatoč teškim uvjetima i umoru od mjeseci borbi, odbijao je uzmak. Prilikom proboja po goleti i strmom kamenjaru, neprijatelj ih je uočio i zasuo žestokom pješačkom, minobacačkom i tenkovskom vatrom. U unakrsnoj paljbi teško su stradali Milan Klarić te Čigrin najbolji prijatelj Mirko Čondić, dok je Matu smrtonosno pogodio geler.

Priča o legendi Imotskog: Mate Vučak-Čigra! O njemu progovaraju suborci. ‘Umro mi je na rukama...‘

Prijateljstvo Mate i Mirka Čondića rodilo se još početkom ‘90-ih u rodnom kraju, povezano zajedničkim odgojem, sportom i pravaškom idejom. Zajedno su prošli drniško i dubrovačko bojište. a Čondić se se prisjetio Matine nesebičnosti i hrabrosti.

- Kada bi se u nekoj bitci trebali povući sto metara na sigurno, pričekati 2-3 sata i zatim se vratiti, pa čak i nastaviti napredovanje, to za njega nije bila opcija. Povlačenja kod njega nije bilo. To je bila ta jedna luda hrabrost u smislu radije ću poginuti, ali se neću povući ni milimetra. S druge strane bila je to i pronicljivost jer je uvijek bilo moguće da u slučaju uzmaka ne uspijemo vratiti te položaje. Kao odlučan, hrabar, smion, bistar i discipliniran zapovjednik stjecao je povjerenje ostalih na način da je išao prvi ili među prvima. Kao takav ulijevao je samopouzdanje i nama ostalima koji smo ga, ohrabreni njegovim stavom, pratili gdje god je trebalo.

Na dubrovačkom bojištu došle su do izražaja Matine fizičke osobine. Naime, taj kameniti teren isti je kao i onaj na kojemu smo nas dvojica odrastali. Bio je jako spretan. Odlično je poznavao vojnu tehniku, a osobine lidera stekao je kroz vođenje obitelji iz koje je povukao još jednu važnu osobinu, brižnost za druge. Također bio je jako pošten i čestit. Siguran sam da nije stradao da bi, uz određeno doškolovanje, stekao najviše moguće činove u vojsci. Talent, vještina i odgoj u tim ratnim prilikama ili neprilikama došle su do osobitog izražaja i nije čudo da je kao takav prepoznat u cijeloj 3. imotskoj bojni - kazao je Čondić.

U ljeto 2024. godine u njegovoj rodnoj Cisti Velikoj podignut je velebni spomenik s uklesanim Matinim posljednjim riječima. Spomenik ostaje trajni simbol zahvalnosti, podsjetnik na borbu za slobodu i žrtvu velikog heroja Imotske krajine.