Imotska krajina godinama je živjela od gastarbajtera. Živjeli su teško, jer list raštike ili suha duhana nije pružao mnogo, pa se naglavačke bježalo iz te "grebene" doline suza. I onda put pod noge u obećanu zemlju – Njemačku.
A ni ondje ne teče med i mlijeko. I tako malo-pomalo, morao si se domisliti da bi preživio. Rezultat toga je dovođenje do savršenstva osobine koja se zove snalažljivost. Istina, ta se karakteristika "oštrila" i davno ranije još na početku dvadesetog stoljeća i one borbe sa "vilancima" radi šačice "nelegalno prodanog duhana". Stoga i danas generacijama kasnije tamošnje ljude često etiketiraju kao lukave i snalažljive, dobro međusobno povezane čije su se osobine kasnije najčešće sažimale u termin "Kikaš".
Jedan drugome do uha
Međutim, njihovi sinovi su pak generacija kojoj se dogodio skok s motike i torbe na ramenu do Mercedesa. Pa je to njemačko vozilo postalo sinonim svakog pravog stanovnika te mikroregije s ruba Hrvatske.
Dakako, ono najvažnije za svakog pravog Imoćana je imati sina. Jer, ako ćemo pravo, želja za potomstvom cilj je svake bračne zajednice, a naročito je to bilo izraženo u Imotskoj krajini, gdje su djeca, a pogotovo muška, jedan od glavnih ciljeva.
Ali kada ih imate pet, e onda je to priča vrijedna svake pozornosti. Stoga smo se, na dojavu našeg prijatelja i vjernog suradnika Denisa Čujića, uputili u Proložac. U kuću obitelji Knezović. Kažu u selu – bogomdana za našu priču. S naglaskom kako je nevjesta tek došla iz rodilišta, pa da je puno ne gnjavimo.
A tamo kuća puna veselja. Pet sinova, jedan drugome do uha. Od najstarijeg Adriana do najmlađeg Filipa, svakodnevno donose svoj ritam, školske obveze, treninge, igru i od prije par dana onaj plač novorođenčeta, odnosno sve ono što čini život jedne velike obitelji s puno djece.
Ipak "glava" kuće Vinko Knezović (37) i njegova supruga Andrea koja uskoro puni 35 godina, za koji će mjesec navršiti petnaest godina braka. U tih petnaest godina dobili su petero djece. Sva petorica su dječaci. Što bi se kazalo – pravi blagoslov. Dika cijele krajine. Jer nije malo petero djece, dok je drugima i jedno previše.
To je, ajmo kazati, kratki sažetak ove novinske reportaže.
Ipak za dočarati njenu bit, idemo redom. Najstariji Adrian ima 14 godina i ove je godine krenuo u prvi razred srednje škole. Upisao je prometnu školu u Imotskom. Kristijan je godinu mlađi, treći Mihael ima devet godina, David osam, a najmlađi Filip tek je prije koji dan stigao u obitelj.
Kada se sve zbroji i oduzme, računica je jasna; između četvorice starijih dječaka i najmlađeg brata razlika je veća nego među prva četiri, ali u kući se već zna da će i Filip odrastati uz stariju braću koja su navikla pomagati jedni drugima, što daje naslutiti da bi mogao postati mezimac cijele obitelji. Roditelji najviše ističu ono što djeca rade jedno za drugo i kako su ih od početka učili da svatko ima svoj dio odgovornosti.
Nego vratimo se mi na glavne aktere Vinka i Andreu, koji ne govore o velikoj obitelji kao o nečemu što ih je opteretilo. Naprotiv, kada govore o svakodnevici, najviše ističu ono što djeca rade jedno za drugo i kako su ih od početka učili da svatko ima svoj dio odgovornosti.
Navikli pomagati
– U našoj kući postoje pravila koja svi moramo poštovati. Roditelje se mora slušati, obveze se moraju odraditi, a ono što djeca žele dolazi kao nagrada za trud. Stoga često kažem da nastojimo biti i dobri i strogi. Djeca moraju znati granice, ali isto tako znaju da će od roditelja dobiti sve što im mogu pružiti. Zato u našoj obitelj sve ide svojim redom.
Hvala Bogu ima nas, zato moramo poštivati neke regule. Najstariji Adrian već je u godinama u kojima može preuzeti ozbiljniji dio kućnih obveza. Kristijan je odmah iza njega, pa i on sudjeluje u su svakodnevici doma. Mlađi Mihael i David također imaju svoje zadatke.
Braća su naviknuta pomagati majci oko kuće, čišćenja i drugih poslova, a kada treba, uključuju se i u kuhanje i pospremanje – ponosan je Vinko na svoje sinove, ističući sve njihove dobre osobine. Loših, kaže, i nema. Netko je odgovorniji, netko zabavniji poput našeg Davida, koji je mali zafrkant, dok je Mihael prava "dobrica". Svi isti, a opet svi posebni. Samo im je jedno zajedničko, a to je odgovornost.
– Nema tu posebne organizacije koja bi se svaki dan morala iznova uspostavljati. Naša svakodnevica uglavnom ide prema ustaljenom rasporedu. Ujutro se ustaje i ide u školu ili na posao. Starija djeca sama ustaju i pripremaju se za školu. Autobusom idu i vraćaju se kući.
Kada stignu, čeka ih ručak, a nakon toga knjige i školske obveze. Slijede treninzi i druge aktivnosti. Dan se često napuni do večeri. U vrijeme kada oboje radimo, kuća tijekom dana zna ostati prazna. Do sada sam radila najprije u pošti u Cisti Provo, a sada u Makarskoj. Vinko radi kao kooperant u telekomunikacijama i često je odsutan.
Sada ću, zbog bebe, određeno vrijeme biti kod kuće – dodaje Andrea držeći u naručju najmlađeg Filipa.
Paralelno ističe kako joj u obiteljskoj svakodnevnici važnu pomoć pružaju bake. Andreina majka radi u Njemačkoj, ali dolazi u Hrvatsku i pomaže kada može, dok njezina svekrva radi sezonski na obali, ali uvijek je tu kada treba – posebno nakon turističke sezone, kada joj je gotovo stalno na raspolaganju.
Kada je Andrea radila, baka bi preuzela dio kućnih obveza, skuhala ručak i dočekala djecu. I danas je pomoć obitelji važna, posebno u razdoblju nakon rođenja najmlađeg člana. No, što je najvažnije, starija djeca su već preuzela dio svojih obveza; još dok je mama radila, oni bi odradili pripremne radnje za ručak koji bi Andrea dovršila kada bi došla s posla.
Nadogradnja kuće
Ova prološka obitelj žive u stanu koji su uredili u kući koju je Vinkova majka naslijedila od oca. U tom prostoru su već desetak godina. Stan je dvosoban. Za četvero djece i roditelje bilo je dovoljno prostora dok su djeca bila manja, ali dolaskom petog sina to pitanje je postalo sve važnije.
Ne govore da nemaju gdje živjeti. Imaju krov nad glavom i kažu da žive sasvim pristojno. No kako djeca rastu, potrebe se mijenjaju. Najstariji je krenuo u srednju školu, ostali će također uskoro početi tražiti više privatnosti, a Filip tek treba proći sve faze odrastanja. Zato sada razmišljaju o nadogradnji postojeće kuće. Plan je postupno dobiti više prostora, možda i dvije etaže, kako bi djeca jednog dana mogla imati svoje sobe.
– To je trenutno realnija mogućnost od gradnje potpuno nove kuće. Pošto nemamo vlastito zemljište na kojem bismo mogli graditi, kupnja građevinskog zemljišta u jednom trenutku bila je naša realnost. U našem kraju cijene zemlje se kreću otprilike od 40 do 50 eura po četvornom metru, dok se u brdovitom dijelu mjesta može naići i na cijene od oko 20 eura.
Upravo smo se nedavno ponadali da bismo mogli kupiti parcelu od oko tisuću četvornih metara uz cestu, za koju su saznali da je građevinska. No od kupnje nije bilo ništa. Pošto je bilo više vlasnika upisanih na zemljištu, dovoljan vam je jedan da odustane i da propadne kupoprodaja – prepričava Vinko.
Problem nije samo kupnja zemljišta. Nakon toga slijede projekt, gradnja i kredit. Za zemljište i izgradnju kuće, procjenjuje Vinko, obitelji bi trebalo oko 150 do 200 tisuća eura. Postoje različiti poticaji, kaže, ali prema njegovu iskustvu do njih lakše dolaze ljudi koji već imaju riješene neke osnovne uvjete, među kojima je i vlastito zemljište. Koje on, nažalost, nema.
Knezovići su pokušavali razgovarati i s lokalnom upravom. Obratili su se bivšem načelniku općine, a uskoro će razgovarati i o mogućnostima s novim prološkim načelnikom, mladim čovjekom koji je ne tako davno preuzeo dužnost. Vinko o prološkom načelniku Toniju Garcu govori pozitivno i kaže da u njemu vidi mogućnost za neke buduće projekte. No konkretnog rješenja zasad nema.
Spominjala se mogućnost o dodjeli općinskog zemljišta za mlade obitelji, ali o tome, napominje, još mora razgovarati s općinskom vlasti. Ne isključuje ni izgradnju montažnog objekta ili nekog projekta kojim bi se zemljište omogućilo većem broju obitelji. Vinko smatra da bi takav model mogao biti zanimljiv jer montažne kuće danas mogu biti kvalitetno i funkcionalno rješenje. No i to je zasad samo mogućnost o kojoj treba razgovarati.
Prednosti života na selu
Obitelj zato ne čeka da joj netko riješi problem. Dok se ne pojavi druga mogućnost, pokušat će proširiti ono što već imaju jer smatraju važnim da djeca imaju dovoljno prostora i mogućnost da sutra, kada odrastu, krenu u vlastiti život s nešto boljim početnim uvjetima.
– Kada budu danas-sutra stvarali svoje obitelji, gledat ćemo im pomoći, jasno, ako budemo mogli. Ako ne, morat će se mučiti sami, jednako kako smo se i mi mučili. Hvala Bogu sada nismo sirotinja – kaže Vinko otvoreno. Imaju posao, dom, djeca su im zdrava, školuju se i treniraju. Problem koji imaju nije pitanje osnovnog preživljavanja, nego prostora i mogućnosti da postojeći život podignu na višu razinu. To je važna razlika u priči o Knezovićima.
Njihova želja za većom kućom ne proizlazi iz toga što nemaju ništa, nego iz činjenice da ih je mnogo u dvosobnom stanu i da djeca odrastaju. Ono što je prije deset godina bilo dovoljno danas više nije. Pa i na selu.
Mada život na selu, kažu, ima i svoje prednosti.
Vinko i Andrea zadovoljni su mjestom u kojem žive. Ne žale se na čistoću zraka, mirniji način života i uvjete za odgoj djece. Dapače, oboje smatraju da je djecu na selu lakše odgajati nego u gradu.
Pošto otac ovih proloških mališana nije odrastao u gradu jednako kao i njegova supruga, koja je tek manji dio svog života provela u urbanijoj sredini, nisu pretjerano vezani uz svjetlucave gradske izloge i uzavreli asfalt. Vinko kaže da mu ni ranije udaljenost nije predstavljala problem. Kada nije imao automobil, do nekih je mjesta išao biciklom. Napose do svoje supruge, tada djevojke, koja je živjela tek koji kilometar od njegove rodne kuće u kojoj je također živjelo petero djece. Tri brata i dvije sestre. Pa je već onda ispekao zanat kao najstarije dijete u obitelji, kako se brinuti o svojim najbližima. I to prenosi i na svoju djecu. A to je odgovornost. To je ono što roditelji žele postići odgojem. Ne žele da djeca budu samo korisnici onoga što im obitelj pruža, nego da znaju da u velikoj obitelji svatko mora dati svoj udio.
Na pitanje kako je imati petero djece, Andrea ne traži kompliciran odgovor.
Vinkovo iskustvo
– Nije mi teško, ja volim djecu. Najteže je, možda, kada se sve obveze poklope, pa iskrsnu i one neplanirane. Ali upravo tada dolazi do izražaja ono čemu smo djecu učili od malih nogu. Ako majka radi, djeca će pomoći. Ako treba pospremiti, pospremit će. Ako treba nešto napraviti u kući, neće sve ostati na roditeljima.
Znala sam često s posla zvati: "Hajde, očistite mi krumpire ili nasjeckajte kapulu ili nešto treće, ja uskoro dolazim s posla." Mene bi to sve čekalo spremno. Tako je i danas. Valjda to tako mora biti gdje je više djece – da jedno drugome pomažu i u konačnici pomažu svojim roditeljima. Ili iza toga stoji i vlastito iskustvo moga supruga – mišljenja je Andrea.
A to iskustvo on je davno stekao. Vinko je najstariji među petero braće i sestara. Njegovo djetinjstvo nije bilo baš jednostavno. Otac je otišao iz obitelji kada je Vinko bio mlad, pa su najveći dio tereta nosili majka i starija djeca. Vinko se prisjeća da je i sam, kao četrnaestogodišnjak, morao rano preuzimati odgovornost. Nije bilo mnogo mogućnosti, ali se, kaže Vinko, uvijek nekako išlo naprijed. Braća i sestre danas su zaposleni, osnovali su svoje obitelji i međusobno se pomažu.
– Ja sam, mogu reći, bio sirotinja, a moja djeca nisu. Hvala Bogu – ističe ovaj vrijedni otac koji je silom prilika morao rano sazrijevati. Zato danas dobro zna koliko znači kada stariji član obitelji rano preuzme dio dužnosti. I zato mu nije neobično što Adrian i Kristijan pomažu oko mlađe braće i kuće.
I što je najvažnije, to su petorica braće, pet različitih karaktera, ali i pet članova iste male ekipe.
– U obitelji smo očekivali da će peto dijete možda biti djevojčica. Svi su, osim Davida, priželjkivali seku. On je želio brata. I na kraju je stigao Filip. Tako je obitelj dobila još jednog dječaka, a pitanje hoće li jednog dana u kući biti i djevojčica ostaje otvoreno – bar tako misli Vinko koji kaže da bi curica unijela nešto drukčije u obitelj.
U njihovoj široj obitelji ima i takvih primjera – mnogo dječaka i samo jedna djevojčica kod njegova brata koja je, kako veli, "princeza" među njima.
Ali u ovom trenutku nitko ne govori o tome kao o nečemu što nedostaje. Petorica sinova su tu, zdravi su i odrastaju zajedno. Za roditelje je to najvažnije.
Čeljad nije bijesna
– Neka su živi i zdravi, to je najbitnije. Za sve drugo ćemo lako. Ono što je nama stvarno važno jest to da se u velikoj obitelji ne živi tako da svatko gleda samo sebe. Naučili su se povezanosti, da dijele stvari među sobom, pa i one najmanje sitnice, i da uskaču kada treba. Poput našeg Kristijana koji pazi na svoju braću dok su u školi. On ih drži pod nadzorom. To su, po nama, najbitniji trenuci – smatraju supružnici Knezović.
Dok pokušavaju pronaći način da taj krov nad glavom jednog dana prošire, dječaci rastu jedan uz drugoga. Stariji uče mlađe, mlađi kopiraju starije, a roditelji ih uče onome što je njima samima bilo važno od početka, da se obitelj drži zajedno i da se svatko mora znati osloniti na onoga drugoga.
I upravo je to, čini se, jedan od razloga zbog kojih ni petero djece nije previše.
– Došli smo do nečega lijepog. Imamo svi danas uredne živote i nadamo se da će tako ostati. I znajte, kako kaže ona stara, nije kuća tijesna gdje čeljad nije bijesna. Eto, to vam je cijela naša priča. Zato, ne bojte se djece, oni su blagoslov.
Zbog toga bismo svim roditeljima, i onima u gradovima i na selu, poručili samo ono što i sami svakodnevno živimo – djecu ne treba samo odgajati nego ih odmalena učiti da budu jedni drugima oslonac. Jer kada se u obitelji dijele ljubav, obveze i odgovornost, i ono što se na prvi pogled čini teškim, postaje puno lakše – zaključili su ovu priču ovi ponositi Imoćani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....