Tri stoljeća bez prekida održavanja ovih naših mačkara u Dalmatinskoj zagori, mačkarama Sutine i Neorića. Zaštićeni su i od Ministarstva kulture. Mačkare postoje unatrag trista godina kao način proslave odlaska osmanlijskog osvajača s ovih područja, što je razlog pojedinim ulogama mačkara iz tog razdoblja.
Mačkarsku povorku čine isključivo muškarci, što govori o konzervativnom pristupu iz tog vremena. To su: did, babe, barjaktari, diverovi, neviste, jenga, vezir i cigani.
Ovo je priča o vječnom duhu stanovnika Dalmatinske zagore, ovo je priča o ljubavi koja traje još od osmanlijskog vremena, legenda o inatu i hrabrim stanovnicima koji su se suprotstavili osvajaču, legenda koja živi i danas... Ovo je priča o borbi Dalmatinske zagore protiv depopulacije, "bijele kuge" i ostalih modernih procesa...
Grmilo, sivalo, ić se mora!
Kako politički pritisak u povijesti, tako ni brojne vremenske neprilike nisu nikada doveli u pitanje održavanje "mačkara" pa se s vremenom razvila uzrečica "Grmilo, sivalo, ić se mora!".
Ovo je samo dio uvoda koji nam je dao Ivan Šolić, poznatiji kao Mali Vakula, o važnosti ovih sutinskih mačkara čiji smo danas bili gosti.
Ispriča bi nam on još toga, ali je mora nizbrdo u mačkarsku povorku...
Mačkare su se okupile u Sutini, pa će se kod Svetog Ilije nać sa neorićkin mačkarama, onda će se odmjeravati čiji je barjak veći...
A, barjak vam je, upoznaju nas, otesano, osušeno drvo jablana koje se mjesecima priprema da bi teret nakićenih i težinu jablanova drveta barjaktari mogli što lakše podnijeti. Na vrhu barjaka se vijori hrvatska trobojnica, a visina barjaka se kreće oko deset metara.
Nakon toga će sutinske mačkare ić po kućama u Neoriću, a neorićke u Sutinu. Kako čujemo ova dva mista su u odličnim odnosima, ali kad su mačkare u pitanju, e, tu je onda pravo rivalstvo.
Dobrodošlicu nam je prvi poželija Tonći Šolić jer se u blizini njegove kuće okupljaju. On ne ide u mačkare već deset godina, ali mu je drago da mladi to održavaju.
Mladi barjaktari
Na okupljanju se susrećemo s tri mlada Sutinjana koji će se izmjenjivat i nosit barjak. Bernardo Režić, Dino Bazina i Jure Stričević.
- Iden u mačkare od šeste godine - govori nam Bernardo, jedan od barjaktara koji uskoro puni 23 godine.
- To je za mene očuvanje tradicije, nešto više, ne mogu objasnit ričima koliko mi to znači - veli nan Bernardo, dok nam Dino rukama pokazuje koliki je on bija kad je krenija u mačkare.
- Iden ima petnejst godina i ja, iša san kad san bija ovoliko maći. Ovo su za mene daleko tri najlipša, najzanimljivija i najluđa dana u godini, daleko... - ističe i Dino pa nam objašnjava kako se inače kroz tri dana održavanja mačkara prođe i više od 40 kilometara, a danas će jedno deset, petnajst...
- Je l‘ teško ovo - pokazujemo na dugi jablan koji se trenutno "odmara".
- Dašta, da je, a posebno kad puše ka danas. Neće danas bit lako, bura je. Nije konstantan hod jer se staje i po kućama, ali triba tih pedeset, šezdeset kila stavit na rame... Triba ga stabilizirat - govore nam momci, kojima se pridružuje i treći barjaktar, prijatelj Jure Stričević.
Ženi li se?
- Je l‘ se koji od vas ženi, govore mi da su barjaktari bili momci za ženidbu?
- Je, prije je bilo tako, običaj je da idu neoženjeni, momci koji su prid ženidbu, oni idu za barjaktara. Ja san momak, ali neću se još ženit, ja ću još bar četri, pet godina nosit - odlučan je 22-godišnji Dino, ako ga koja ne zamiri, dobacuju kolege.
Jer oženjeni nisu više barjaktari, oni prelaze u druge uloge.
- Kad se jablan navrime usiče bude laganiji, nije zelen, osuši se. Mada nema pravila koliko mora bit star, može se nosit i isti 2-3 godine ako je dobar - govore nam mladi barjaktari, pa nam pokazuju s čin su se okitili.
- Ovo je na meni jačerma, košulja, pa je tu pas, šudar, kite... - opisuje nam Bernardo živopisnu nošnju, dok nam Dino pokazuje kako je njegova košulja stara sigurno stotinjak godina.
Iz prababine dote
- Moja prababa Nediljka Punda je ovo donila u dotu, iz Kotlenica, kad se ovde udavala, a ko zna koliko se je još prije toga tamo nosilo - priča Dino.
- I ja san odmalena u mačkarama. A, šta mi ovo znači? Znači mi sve. Ukratko - govori i dvadesetogodišnji Jure barjaktar, također odjeven u nošnju.
- Nije starinska, ali je rađena po uzoru na nju. A, oću li se ženit? Ako mi bude teško nosit barjak, e onda oću - smiju se prijatelji pa idu za poslon dok se naokolo ojka, a pristiže i glavni, Did.
On je tu jer reda mora bit, kaže.
- Živin u Njemačkon, u Stuttgartu i svake godine od 1969. dolazin u mačkare, a iman 72 godine. Sad izračunajte sami koliko je to... - veli nam ovogodišnji glavni Did Jerko Šolić.
- Ovo mi znači sve. To je moje selo, moji običaji...Spominju se datumi, više od trista godina da su te mačkare išle, pa ko san ja da bi to odbacija i ne bi to podrža. Mislin da u našoj županiji sigurno neće bit starijega dida od mene i sa ovolikin stažom sudjelovanja u mačkarama.
Did održava reda
Koje su obaveze Dida?
- Did je glavni, svi se mogu opit samo on ne smi! Did je tu da povede povroku i da je vrati sretno nazad jerbo smo tri dana mi na terenu i sad kad bi svak radija šta oće...Did je odgovoran za povorku, a veziri čuvaju okolo da bude reda i mira u mačkarama - nastavlja šjor Jerko i ide dalje održavat reda.
Ni mačkare bez "Hajduka" i Torcide ne mogu.
- Nema ništa bez toga - prisnažuje Dario Marasović koji u mačkarama ima ulogu babe. Naljepnica Torcide na babinoj kudilji.
- Pogotovo danas upućujemo podršku "Hajduku", idemo na pobjedu, prvo misto i osvajamo prvenstvo. Hajduk živi vječno i sutinske mačkare! - kliče Dario pa priča odakle mu kudilja i koliko mu ovao sve znači.
- Iden u mačkare ima 35 godina. Ovo mi znači sve, to je tradicija...Vidite kako je ovo lipo, idu dica, nevista, svati...Držimo do običaja i to drži naše selo. Pogledajte i ove naše starije, od 75-80 godina. Neće da odustanu, dok mogu hodati idu u mačkare.
Ova kudilja koju nose babe, odnosno ova moja je stara oko sto godina. Ovo mi je mater Katarina donila u dotu iz Muća, pa je dala meni - ističe nam tu ljubav prema narodnim običajima 50-godišnji Dario pa objašnjava kako babe u povorci mačkara imaju zadatak dat podršku didi kad dođu isprid kuće od domaćina kad ih ljudi počaste, da lipo zahvale.
Obitelj u mačkarama
Peteročlana obitelj Šolić ima svak svoju ulogu u mačkarama.
- Volin bit u mačkarama jer mi je zanimljivo i nije mi prvi put. Ja san nevista - predstavlja nam svoju ulogu sedmogodišnji Niko koji uz oca Stipu i 12-godišnjeg brata Antu ide u povorku.
- Žene nas opreme, a onda mi moremo dalje...One su naša podrška. Ja u povorci iman ulogu Babe - kazuje Stipe u društvu supruge Tonke i 15-godišnje ćeri Cvite.
- Naš je zadatak njih opremit, a posli čekamo neorske mačkare s Nakićenim jer kako je to prije bilo, kad je cura u kući onda ona dariva mačkare, dariva Nakićenku koja se stavlja na barjak - govori Tonka, a Nakićenka je, kako su nam objasnili, dar mačkarama koje izrađuju mlade cure prid udaju te ih daruju momcima barjaktarima kojima je velika čast primiti takav dar na svoj barjak.
Sastojci Nakićene kroz povijest, ovisno o bogatstvu obitelji su se mijenjali, a nekad su samo bogatije kuće svojim kćerima mogle priuštiti takav dar, dok je sve na Nakićenoj imalo nemalu vrijednost, navode Sutinjani.
Nakićenka na barjaku
To može biti od suhih smokava, rogača, kolača, oraha posloženih na četiri konopca sa jabukama i narančama uz papire šarenih boja. Poseban je užitak kad Nakićenka zavijori na vrhu barjaka. U nedavnoj prošlosti se uz Nakićenu, kazuju, darivalo i suknene čarape, duvan, komad sukna, a u novije vrijeme i ručnici.
Lipa seka je cura za udaju i ona mačkare dariva Nakićenkom, uz prethodnu igru s barjaktarom, neviste i cure, barjak se spušta i kiti, odnosno vezuje se Nakićena.
U trodnevnom činu mačkare obilaze susjedna sela, susreću se s njihovim mačkarama, prilikom čega barjaktari, uz pjesmu i igranje ostalih članova mačkara, pred oduševljenom svjetinom odmjeravaju snage s barjacima prepunim Nakićenih.
- Ja ću sad pripremit suvoga i pića, iznit stol, jer se ne smi ulazit u kuću, sve se odigrava isprid kuće, tu se piva i skače se s Cviton. Onda se zahvaljiva na Nakićenki i lipoj seki i ide se od kuće do kuće koja je otvorena, zna se put, u mene će doć tek oko tri, četri ure popodne - objašnjava nam Tonka koja je inače rodon iz Neorića.
- U odličnim su odnosima oba mista, ali kad je rič o mačkarama tu je veliko rivalstvo čiji je barjak veći - potvrđuje i Tonka koju pitamo koje mačkare imaju veći barjak.
‘Oćemo mir‘
- Pitajte je to kasnije kad ja oden - simpatično će Stipe na Tonkin smješak i odlazi s povorkom put Svetog Ilije, iza njega beduini, Amerikanci, razne maske, ima svita očito odsvakud, dolari se bacaju po cesti...
- Mi smo došli na mirovne pregovore. Oćemo mir - govori nam mačkara sva u crno zamotana.
- Mi oćemo mir u svijetu. Ja san van Ante Stričević popularni Dude, najjači mesar u našoj županiji - predstavlja nam se tako, a u njegovom društvu je i Željko Romić koji se iza srednje škole odselija u Istru, u Vrsar, gdje se bavi hotelijerstvom, a ovde dolazi svake godine na mačkare, odnosno 38 godina.
- Ovo je tradicija priko trista godina i dolazak ovde mi puno znači. Pričinja mi jedno veliko zadovoljstvo jer čuvamo tradiciju, baštinu koja se ne smije izgubiti iz ovih krajeva - govori nam Željko, a još iz daljega je potegao i Ivan Mijić, iz Münchena.
- Došli smo u Sutinu baš za ovu prigodu. Ja san u mačkarama zadnji put bija prije 33 godine, bilo mi je 14 godina...Sad je moj mali, Ante Ilija Mijić, isto sa 14 ipo godina sad prvi put iša u mačkare. Tradicija ne smi izumrit. Ako Bog da ove godine ćemo se vratit nazad, nakon 35 godina - veli Ivan, a šetnjom pomalo dolazimo do susreta, odnosno odmjeravanja između mačkara Sutina i Neorića. Veselo je, piva se, trubi, svira, zvoni, mire se barjaci, svi su nasmijani...Puno je i publike, a među njima je i Vedran Sarić iz Neorića sa suprugom Katarinom i curicama Kristinom i Natali. Ovoga puta nije u monturi.
Suze i srce oće ispast
- Odmalena sam ovo gledao i sudjelovao. To su naši običaji koji se prenose s koljena na koljeno, a zadnje dvi godine sam napravija pauzu i sad kad ovo gledan srce oće ispast. Ali, držin ga! I žaj mi je šta nisan iša, ali dogodine iden opet definitivno. Nosio sam ja i ovaj veliki barjak nekoliko godina, iša san i za divera i za nevistu, a u zadnje vrime san bija baba jer san se oženio, a za dida još neman dovoljno godina - priča nam Vedran dok se mačkare mimoilaze, one iz Sutine idu u Neorić, a one iz Neorića idu u Sutinu, a odma kod Svetog Ilije na tom putu su nam i Mijići.
Supružnici Željko i Vesna Mijić, nevista Vedrana i sin Petar koji je otiša s povorkon mačkara.
Spremaju se uštipci, domaći sir, pršut, pečenica, kobasice...sve to spremno čeka mačkare kada dođu u domaćina.
Željka sve to posebno veseli, mada mu je teško što zbog zdravstvenih razloga ne može u povorku.
- Ove godine, nažalost, moran pauzirat, šta nije lako jer san 40 godina u mačkarama. Suze su šta ne iden, ali šta se može - govori Željko kako svake godine u njihovoj obitelji imaju spremno kutije pune starinski nošnji, za više likova iz povorke. To je tradicija, a tradicija je da su na okupu i rod, i susidi...Petar Mijić, pa još jedan mlađi Petar, Marija, pa Ivica, Ivana, Lovre..., svi se vesele ovom danu.
Kažu nam kako sve traje do navečer...
Kako nam je prepričao i Ivan Šolić - Mali Vakula, u prošlosti ovih sela Dalmatinske zagore, korizma je bila prilika i povod brojnim vezama koje su rezultirale brakovima između momaka i cura tih sela među kojima su se pojedine djevojke i umicale, odnosno otišle bez saznanja svojih roditelja. Mačkare imaju i vjerski značaj zbog termina koji je određen katoličkim kalendarom i datumom Pepelnice.
Posebno se zahvaljuje curi pjesmom "Hvala tebi seko lipa, na tvom daru poštenome i obrazu rumenome".
Mačkare u svom putu do kraja prvog dana mačkara kod crkve Svih svetih uz dobru atmosferu, druženje s mještanima, čekaju povratak neorskih mačkara iz Sutine. Nakon njihova dolaska barjaci prepuni Nakićenica klanjaju se i igraju u zajedničkom kolu uz pisme. Nakon završetka, mačkare odlaze prema svom selu, a glavni didovi daju naredbe za sutrašnji dan.
Mačkare nisu samo razonoda, već i zahtjevna čast i obveza jer treba selo predstaviti u najboljem svjetlu, kako domaćinima, tako i ostalim brojnim znatiželjnim posjetiteljima, gostima i turistima.
Bez obzira na sve lošije ekonomske prilike, depopulaciju, "bijelu kugu" i ostale moderne procese koje more i tište stanovništo Zagore, na dočeku mačkara, domaćin ne štedi ni truda ni sredstava.
Tako je bilo i ovoga puta!
Komentari (0)
Komentiraj