Sinjska alka najpoznatija je viteška igra koja se odigrava u Hrvatskoj. Svakog ljeta sredinom kolovoza nepregledno mnoštvo građana te najviši državni službenici okupe se u dalmatinskom gradiću kako bi gledali alkare koji pokušavaju pogoditi "u sridu", skupiti najviše punata i postati slavodobitnicima. Ipak, Alka nije samo pučka fešta.
Ona je spomenik žilavosti predaka i njihove odlučnosti da ostanu svoji na svome, što su kroz dugogodišnju tradiciju odlučili štovati njihovi potomci. Zato je priča o Alci neodvojivo utkana u turbulentnu povijest naše domovine.
Dalmacija, tada zabačena provincija Mletačke Republike, početkom 18. stoljeća našla se posljednji put na udaru Osmanskog Carstva. Muslimanska veleposjednička elita iz Bosne, najzapadnije pokrajine golemog carstva, inicirala je vojni pohod kako bi pokušala povratiti svoje izgubljene posjede u Dalmaciji.
Iz povijesnih izvora se zna da je Sinj, strateški važan Mlečanima, branilo između 800 i 900 prekaljenih branitelja. Na njih je od 7. do 14. kolovoza jurišao višestruko nadmoćniji neprijatelj. Po najkonzervativnijim procjenama radilo se o 30.000 turskih vojnika, a u nekim izvorima spominje se i brojka od čak 76.000 ljudi na osmanskoj strani.
Nebeska zaštitnica
Budući da je opsada završila, uspješno za branitelje, u noći između 14. i 15. kolovoza, dakle na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, Sinjani su na obrani svoga grada odlučili zahvaliti upravo zagovoru Isusove majke, svoje nebeske zaštitnice. Zato su godinu dana kasnije dali skovati krunu na ikoni Čudotvorne Gospe Sinjske, koju su 1687. godine franjevci donijeli u Sinj iz Rame, za vrijeme velikog doseljavanja katoličkog stanovništva iz Bosne.
Sama ikona je najvjerojatnije talijanskog porijekla, a nije poznato kako je došla u posjed bosanskih franjevaca. Marijanski kult u Sinju je neodvojiv od bitke iz 1715. godine. Ali iz te bitke nastaje i Alka, viteška igra koja će se ove, 2024. godine održati 309. put.
Razdoblje smjene mletačke i austrijske vlasti nad Dalmacijom obilježila je kratkotrajna francuska uprava. Za vrijeme Francuza Alci je prijetilo gašenje. Zbog Napoleonskih ratova vladala je nestašica sredstava. Naš sugovornik tvrdi da francuska vlast nije a priori bila protiv Alke, ali je troškove odlučila prebaciti na sinjsku općinu.
Dotad je troškove održavanja Alke snosio mletački vojno-civili zapovjednik, lokalni providur u sinjskoj tvrđavi. Tada je običaj bio da slavodobitnik Alke bude nagrađen s 50 forinti u srebru, kao i čojom, što je s vremenom iščeznulo. Svojom odlukom o prebacivanju troškovnih obveza na sinjsku općinu, koja je u svemu oskudijevala, francuska je vlast zapravo osudila Alku na gašenje, no sudbina je htjela drugačije. Alka je preživjela.
– Mi imamo jako slabo istraženo prvih stotinjak godina Sinjske alke. Od bitke iz 1715. godine pa do početka 19. stoljeća. Jedno su pučke predaje, a drugo je znanstveni pristup. Imamo samo jedan izvor koji govori o Alki u mletačkom razdoblju. Ne znamo koliko je li bilo redovito njezino održavanje – rekao nam je Jakov Žižić, politolog s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, čiji je znanstveni interes za Sinjsku alku okrunjen i knjigom "Sinj i Alka – priče o ljudima i događajima" iz 2018. godine.
Posjet austrijskog cara Franje I. iz 1818. godine, kada su njemu u čast izvedene dvije Alke, najvažnija je prekretnica u povijesti ove viteške igre. Od te godine ona postaje stabilna i održiva. Tome je pomoglo što je - za razliku od drugih viteških igara koje su kroz povijest supostojale uz Sinjsku alku, ali nisu preživjele - Alka pored zabavnog karaktera imala i simboličku težinu. Obilježavanje obrane grada od stranog zavojevača nosi jaki simbolički i politički kapital.
– Nakon careva posjeta, Alka počinje biti redovito financirana, za što se pobrinuo car. Također, donatoru su se morala od strane Sinjana slati redovita godišnja izvješća, zahvaljujući kojima možemo pratiti povijest Alke od tog vremena, a 1833. godine nastaje najstariji poznati statut Alke.
Alka i Gospa Sinjska
Ako ga uzmete u ruke, shvatit ćete da od tada nema nekih bitnih promjena u izvođenju Alke. 1870-ih nastaje formalno udruženje Alkarsko viteško društvo. Dakle u austrougarskom razdoblju je sinjska viteška igra postala onakvom kakvu je znamo danas. Još je bitno naglasiti da Alke i štovanje Gospe Sinjske imaju zajedničko ishodište u obrani Sinja, ali njihov odnos do druge polovice 19. stoljeća je slabo istražen i objašnjen.
Njihova uzajamnost se snažno učvršćuje u drugoj polovici 19. stoljeća. Znamo da se 16. kolovoza 1887. održala velika proslava 200. godine doseljavanja stanovništva i franjevaca iz Rame. Tada se jako učvršćuje veza između Alke i Gospe Sinjske, tada se, na primjer, uvodi barjak Blažene Djevice Marije koji se danas čuva u Muzeju Alke – tvrdi Žižić.
U Austro-Ugarskoj Monarhiji Alka je ipak imala usko lokalni i regionalni okvir. 1875. godine car Franjo Josip je prisustvovao Alci. Tada je odsjeo u palači poznate obitelji Tripalo. Povijesnu zanimljivost predstavlja podatak da je Franjo Josip prispio tek na treću trku, što je kasnije ponovio jedan drugi monarh, o kojem će u nastavku biti riječi. 1908. godini alkari su bili dio počasne povorke u Beču kojom je obilježena 60. obljetnica krunjenja cara Franje Josipa. Nacionalni karakter u hrvatskom narodu Alka je doživjela tek u Kraljevini Jugoslaviji.
– Monarhijska Jugoslavija pokušala je iskoristiti Alku. Svaki politički poredak je pokušao pronaći poveznicu s Alkom. Uostalom, kad su sinjski alkari 1811. godine tražili novčanu potporu, u podnesku su napisali da je ona korisna i za političke svrhe. Povezanosti Alke s vlašću monarhijske Jugoslavije doprinijela je činjenica da je u tadašnjem Sinju djelovala lokalna gradska elita koja je bila vrlo odana režimu.
Tadašnje upravljačke elite Alke bile su vrlo jugorojalistički nastrojene, nasuprot većini stanovnika Cetinske krajine koja je masovno glasala za HSS. Ali treba reći da je Kraljevinu Jugoslaviju Alka zanimala samo uvjetno. Vladajućim srpskim krugovima nije bila toliko zanimljiva jedna specifično hrvatska i katolička tradicija kakva je Alka – nastavlja Žižić.
1922. godine Alka je održana u Beogradu prilikom ženidbe kralja Aleksandra Karađorđevića. Monarh je prisustvovao Alci, ali je došao tek na treću trku, kao i Franjo Josip 1875. godine. Te godine slavodobitnik je bio Josip Tomašević Pićurin, koji je od Aleksandra dobio zlatnu tabakeru koja se danas čuva u Muzeju Alke.
Vojvoda je u tom razdoblju bio Vicko Grabovac, koji se zbog svojih promonarhijskih stavova 1935. godine, kada je došlo do velikih nereda na Alci i kada su žandari pucali po hrvatskim masama, morao povući s mjesta vojvode. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sinj se nalazio u NDH.
Komunizam prigrlio Alku
U toj državnoj tvorevini Alka se održala samo jednom: 1944. godine. A i te godine je održana na jedvite jade jer je tog jutra izvedeno savezničko bombardiranje Sinja. Kuriozitet predstavlja da je te godine na "endehaškoj" Alci slavodobitnik postao Josip Tomašević Pićurin, isti onaj koji je bio slavodobitnik 22 godine ranije u Beogradu.
Nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija se obnavlja, ali ovog puta umjesto monarhizma, državna ideologija postaje komunizam, što se itekako odrazila na Alku. Naravno, jugoslavenski komunistički vlastodržac Josip Broz Tito slijedio je primjer austrijskih i srpskih monarha te je svojom prisutnošću odao počast jednoj sinjskoj Alci. Slavodobitniku i njegovu momku uručio je zlatni sat s posvetom.
– Komunizam je bio prvi politički poredak koji je snažno prigrlio Alku. Cijelo razdoblje trajanje SFRJ komunisti čvrsto kontroliraju Viteško alkarsko društvo. Oni ideološki oblikuju Alku. Već 1945. godine izbacili su vjersku dimenziju Alke, više nema štovanja Gospe Sinjske. Jugoslavenski komunistički vlastodršci odlučili su povezati sinjsku bitku sa svojom partizanskom borbom.
U njihovoj slici povijesti, branitelji Sinja iz 1715. bili su prethodnici partizana iz 1941. godine. Josip Broz Tito prisustvovao je Alci 1965. godine kada je slavljena 250. godišnjica sinjske viteške igre. Tada je napravljena gruba povreda alkarskih pravila, vojvoda Bruno Vuletić zatražio je od Tita dopuštenje da Alka započne, što samo vojvoda može učiniti – kaže naš sugovornik.
Tranzicija iz komunizma u demokraciju na zanimljiv način obilježila je i Sinjsku alku. Kao da se svaki povijesni proces djelomično zrcali u dugoj pripovijesti o Sinjskoj alci, što samo potvrđuje konstataciju s početka, da je priča o Alci na specifičan način utkana u povijest hrvatskog naroda.
– Devedesete godine prijelazno su razdoblje u povijesti održavanja Sinjske alke. Imate vrlo zanimljivu situaciju. Franjo Tuđman, kao izabrani predsjednik Republike Hrvatske, pokrovitelj je Alke. On na toj Alci dodjeljuje slavodobitniku Jošku Mariću Titov srebrni štit (kojim su alkarski slavodobitnici čašćeni od 1959. godine). Istodobno, nakon punih 45 godina, alkari opet pozdravljaju Gospu Sinjsku. Dakle, imate kombinaciju nekoliko političkih slojeva koji su se u toj Alci, paradoksalno, spojili – zaključio je Žižić.
I ove, 2024. godine Alka će se od 2. do 4. kolovoza održati u Sinju. Slavodobitnik će dobiti 5500 eura te će mu biti uručeni zlatna sablja i zlatni prsten s ugraviranim hrvatskim grbom. Tradicionalno će Alci prisustvovati najviši državni predstavnici: predsjednik Republike, premijer i predsjednik Sabora.
Ljudsko mnoštvo iz Cetinske krajine i svih krajeva Hrvatske slit će se tih dana u Sinj kako bi se svojim očima uvjerili da drevna tradicija itekako traje. Da ni ova generacija nije najslabija karika na kojoj će biti prekinut lanac povijesti koji nas vezuje s precima iz mletačkog i austrijskog vremena. Sasvim sigurno, Alka ima slavnu prošlost, ali i svijetlu budućnost. U kojoj će i dalje sjati kao najvažnija viteška igra u Hrvata.
