Svetim misama zadušnicama, polaganjem cvijeća te paljenjem svijeća u Kozici i Rašćanima obilježena je 84. obljetnica četničkog pokolja u zapadnim selima Vrgorske krajine. Krajem kolovoza 1942. godine stotine kuća i staja gorjelo je, a na najokrutniji je način nestalo i na stotine života.
Točan broj žrtava četničkog pokolja ni do danas se ne zna. Lokalni antifašisti govore o 145 ljudi, tu brojku zastupaju i povjesničari skloni bivšem komunističkom režimu, dok domicilno stanovništvo ističe da je ubijena 241 osoba. Međutim, budući da se o ovom zločinu nije puno govorilo za vrijeme bivše države, rijetki su ga istraživali ili prozivali nalogodavce i ubojice – četnike. Stoga je jasno zašto se brojke razlikuju. Obitelji žrtava tek su stvaranjem Hrvatske dobile malu satisfakciju; konačno su mogle otvoreno reći da su pokolj počinili četnici te podignuti spomenik svojim stradalima, što se prije svega odnosi na mještane Rašćana.
Nametnuta šutnja i strah
Međutim, i danas se u zapadnim selima Vrgorske krajine stidljivo govori o tom zločinu. Posebno to vrijedi za starije stanovništvo čije su obitelji i rodbina stradali, jer su desetljeća nametnute šutnje i straha ostavila traga. Dobrim dijelom za to je kriv i Grad Vrgorac, odnosno čelni ljudi toga gradića, koji obilježavanje jednog od najstrašnijih četničkih zločina u Dalmaciji nisu podignuli na državnu razinu, nego su ga spustili na razinu mjesnog odbora. Zašto se to događa desetljećima, a posebno posljednjih godina, također je zanimljiva priča.
Prošle je godine, umjesto vrgorskog gradonačelnika Mile Hercega (NLM), cvijeće polagao komunalni redar. Nakon naših opravdanih kritika, Herceg je ove godine ipak došao osobno. Zajedno s njim vijenac je položio Rudolf Grljušić (HDZ), predsjednik Gradskog vijeća, koji je bio u društvu gradskih vijećnica dr. Nade Primorac Jelavić i Antonije Franić. Nažalost, nikoga od ostalih gradskih vijećnika iz redova Nezavisne liste mladih, SDP-a i Domovinskog pokreta nismo primijetili.
Pojavio se i Ivica Kukavica, saborski zastupnik Domovinskog pokreta i predsjednik saborskog kluba te stranke, s nekoliko članova iz Makarske i Vrgorca. No nije dobio službeni poziv da bude dio protokola, već je došao privatnim kanalima. Pritom je istaknuo kako će Vlada raditi na rasvjetljavanju događaja iz prošlosti koji muče hrvatski narod. Prema onome što se moglo čuti ispred spomenika u Kozici, ispada da Grad Vrgorac nije stavio ovu tužnu obljetnicu u svoj službeni kalendar niti je kontaktirao županijske i državne dužnosnike.
Pali na 18 duša
Talijanski okupatori su prije 84 godine pustili 33 kamiona četnika iz Kifina Sela, mjesta između Gacka i Nevesinja (BiH), do Dubrave, gdje je počeo njihov krvavi pir. Sve redom su palili i ubijali, a ništa im nije bilo sveto: ni crkve, ni svećenici, ni trudnice, ni starci... Gusti dim i krici nevinih ljudi odzvanjali su Dubravom, Dragljanima, Vlakom, Kozicom i Rašćanima. Jedan od preživjelih, a poslije autor knjige o ovom zločinu, smatra da se njegovo selo, odnosno cijelo Zabiokovlje, od ovog strašnog zločina nikada nije oporavilo.
– Kozica je 1937. godine imala oko 1100 stanovnika, a danas u selu stalno živi tek 18 duša. Ja sam tada imao dvije i pol godine, otac me držao u naručju. Nakon što su sve zapalili u selu, nastupila je glad. Kuhali smo drop od grožđa i tako se hranili – kazao nam je Dobroslav Ravlić.
Tomislav Miočević, umirovljeni hrvatski branitelj iz Kozice, danima je zvao na sve strane kako bi se dostojanstveno i s pijetetom obilježio ovaj zločin:
– Grad Vrgorac je prebacio obljetnicu na Mjesni odbor, a mjesnim odborima mandat je istekao prije više od tri godine. Oni pravno-formalno više ne postoje. Umjesto da ovdje imamo državni vrh, praktički smo došli do toga da obilježavanje ovog strašnog zločina nestane. Osobno sam se potrudio da ovo ne padne u zaborav, zvao sam ljude i medije...
Moram vam reći da ću tražiti od Grada Vrgorca i lokalnih političara da se spomen-ploča, postavljena 70-ih godina kad je podignut spomenik, ukloni. Na njoj piše da su ovo žrtve fašističkog terora, čime se krivotvori povijest. Ovo su žrtve četničkog terora i tako treba pisati na spomeniku. Osim toga, u Državnom arhivu došao sam do podatka da je broj stradalih u Kozici 99, a ne 60-ak, kako su u početku tvrdili antifašisti. Javna je tajna da dio mještana nije upisao svoje stradale kako bi poslije mogli ostvariti mirovine – veli Miočević.
Znaju se i monstrumi
Bivši dugogodišnji kozički župnik fra Marko Bitanga služio je svetu misu za stradale i pročitao njihova imena s oltara.
Svaki kozički zaselak ima svoju tužnu priču, no u Begovićima su četnici počinili najbrutalnije zločine. Ljude su strpali u štalu i zapalili je, a tko bi iskočio, pokosili bi ga mitraljezom. Pokojna Manda Begović je na konju iz Begovića, koji su od kozičkoga groblja udaljeni oko osam kilometara, donijela dva sina i muža kako bi ih pokopala. Treba istaknuti da su Talijani ovdje podlo odigrali svoju ulogu jer su mislili da će Hrvati nestati iz Dalmacije, a da će oni i četnici podijeliti ovaj dio Hrvatske. To najbolje dokazuje primjer don Joze Brajenovića, svećenika iz Župe Biokovske, kojeg su talijanski fašisti dovezli na motoru i predali četnicima, dobro znajući što će se s njim dogoditi. Četnici su ga na kraju stotinu puta uboli nožem iznad Velikog Godinja i ostavili da umre u mukama.
Pokolj je pripremao i vodio četnički vojvoda Petar Baćović iz Kalinovika (BiH), koji je od ljeta 1941. do travnja 1942. godine bio šef kabineta ministra unutarnjih poslova u Nedićevoj vladi. Nakon toga poslan je u istočnu Bosnu, gdje je bio zapovjednik četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine. Tijekom cijelog rata usko je surađivao s Talijanima te je odgovoran za velike pokolje u Foči i Zabiokovlju. O svemu je redovito pismeno izvještavao svoga nadređenog, zloglasnog četničkog generala Dražu Mihailovića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....