Nakon čak 54 godine ponovno su se okupile bivše učenice generacije 1971./1972. sinjske Tekstilne škole, većinom žene koje su svoj radni vijek provele u ugašenoj tvornici konca "Dalmatinka Sinj". Odaziv je bio iznimno velik, a na susret su stigle sve kolegice kojima su to zdravstvene i životne okolnosti dopustile.
Okupljanje je, međutim, imalo i emotivnu notu. Nekadašnje učenice prisjetile su se četiriju kolegica koje više nisu među njima – Marije Vuko, Marije Čovo, Anđelke Gluić i Jadranke Cvrlje. U njihovu čast organizirana je sveta misa u Bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je predvodio župnik fra Antonio Mravak.
Misi su nazočili i članovi obitelji preminulih kolegica. Posebno ih je dirnula pažnja koju su bivše školske prijateljice iskazale njihovim najmilijima, kao i poziv na misu i cijela organizacija zajedničkog sjećanja.
Bivše učenice Tekstilne škole ovom su prigodom uputile iskrenu zahvalu fra Antoniju Mravku na susretljivosti, toplim riječima i dostojanstvenom predvođenju misnog slavlja.
Druženje nastavilo u hotelu "Alkar". Uz ručak, piće i razgovor, nekadašnje učenice vratile su se u dane školovanja, prisjetile profesora, školskih zgoda, mladenačkih dogodovština, ali i životnih putova koji su ih tijekom desetljeća odveli na različite strane.
Riječ je o generaciji žena koje su se obrazovale za rad u sinjskoj tvornici prediva i konca "Dalmatinka", nekada jednom od najvažnijih gospodarskih simbola Cetinske krajine. U svojim najboljim godinama "Dalmatinka" je zapošljavala oko 2800 ljudi, mahom žena, te je desetljećima oblikovala gospodarski i društveni život Sinja. Posebno je imala veliki značaj za "oslobođenja" žena koje su iz tadašnjih "šotana" prešle u moderniju radničku odjeću i postale bitan faktor u društvu.
Tvornica je osnovana početkom 1950-ih, u razdoblju snažne poslijeratne industrijalizacije Jugoslavije. Veliku ulogu u njezinu dolasku u Sinj imao je Vice Buljan, tada utjecajni sinjski političar i jedan od ključnih ljudi razvoja grada i okolice. Prema tadašnjim planovima, država je unutar prve petoljetke namjeravala izgraditi tvornicu prediva i konca koja bi služila kao sirovinska i proizvodna baza za tekstilnu industriju u razvoju.
U Sinju se dugo prepričavala priča prema kojoj je tvornica prvotno trebala biti smještena u Livnu i nositi ime Livnjanka. Ipak, Buljan je navodno uspio ishoditi da projekt bude preusmjeren u Sinj. Uz tu se priču veže i lokalna anegdota o navodnom sijanju pamuka u Sinjskom polju, kojim se željelo ostaviti dojam da kraj raspolaže potrebnom sirovinskom bazom za buduću tvornicu.
Buljan je za projekt angažirao uglednog zagrebačkog arhitekta Lavoslava Horvata. Budući da je tvornici bila potrebna stalna i pouzdana opskrba vodom, Horvat je projektirao vodotoranj i sustav dovoda vode, a kasnije je u Sinju radio i na nizu drugih objekata – radničkim stanovima, hotelu, sportskim sadržajima i bazenu.
Uz gradnju "Dalmatinke" veže se i nastanak sinjskog bazena, otvorenog 1952. godine. Tvornica je konačno počela raditi u rujnu iste godine, opremljena tada modernim strojevima iz Engleske. Ispred nje bila je postavljena skulptura prelje, dok je nad ulazom stajao natpis u duhu tadašnjeg socijalističkog vremena, kojim se isticalo načelo da tvornice pripadaju radnicima i da je poduzeće predano na upravljanje radnom kolektivu.
Kako bi se dugoročno osigurao potreban stručni kadar, 1951. godine osnovana je Industrijska i tekstilna škola u Sinju. Njezina je glavna zadaća bila osposobljavanje učenika za rad u novoj tvornici prediva i konca "Dalmatinka", a škola je time postala važan dio industrijskog razvoja Sinja i čitave Cetinske krajine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....