Večer prije Alke, kad završi Čoja, u Sinju nastane pravo ludilo. Mlado, staro, veliko i malo razmili se po gradu, u centru grada praktički nema lokala koji nije dupkom pun. Kako bismo upili dio te zarazne, svečarske atmosfere, u Sinj smo se uputili i mi.
Zapravo smo u Sinj došli napraviti reportažu iz večernjeg izlaska, ali večer nije mogla početi bez malo gastronomskih užitaka, i to onih pravih sinjskih. Jedan grafit u samom centru Sinja sugerira da valja pojesti koji uštipak, mi smo poslušali taj savjet pa smo se zaustavili kraj štanda gospođe Dragice Vuković, koja, uz uštipke, nudi i fritule te poljički (u ovom slučaju sinjski) soparnik.
Nema bolje postaje prije večernjeg ludila, pomislili smo, a gospođa na štandu pravi je primjer srdačnog i gostoljubivog sinjskog mentaliteta.
- Slikajte, slikajte, to je dobra reklama, ali niste mi više impresivni otkad su u Benkovcu za mojim štandom uhvatili Plenkovića pa su se do mene sjatili svi novinari - rekla nam je Dragica, koja s novinarima očito ima dosta iskustva.
Kaže da se čak i tradicionalno jelo kao što je uštipak, dobar sam po sebi, mora prilagoditi zahtjevima novog vremena pa za dječicu na uštipak često namaže Nutellu. Dodaje da Poljičani, kad vide da jedna Sinjanka radi i prodaje soparnik, izgube busolu, ali simpatičnu Dragicu to ne dira puno.
Nakon ugodnog ćaskanja van prave vreve ipak smo se s gospođom Dragicom morali pozdraviti, odbili smo na prvu njenu ponudu da “uštipnemo” koji uštipak. Krećemo u vrevu.
Ili ipak ne krećemo, zaustavio nas je par metara dalje umjetnik Andrija Vučković, koji nam je ponudio da bacimo oko na njegove metalne skulpture. Impresivne skulpture, napravljene još impresivnijom tehnikom (radi ih od žice, a izgledaju kao lijevano željezo), uglavnom prikazuju tipične sinjske motive. Proćaskali smo i s njim, malo o životu umjetnika i njegovom putu u internacionalne vode.
Raditi reportažu iz Sinja pravo je osvježenje jer je u nekim sredinama sugovornike zaista teško pronaći, valjda pod “utegom” društvenih mreža i povlačenja ljudi u sebe. No, u Sinju to nikakav problem nije, ljudi su tamo zadržali dozu opuštenosti, otvoreni su za razgovor i nemaju što kriti.
Konačno, idemo u vrevu, i to kakvu. Put Pijace još se može proći, ali Pijaca “gori”. Iz kafića trešti muzika, dobro raspoloženi Sinjani (i gosti) sručili su se u središte grada. Iz jednog kafića čuje se Thompson, iz drugog Grše, iz trećeg Mate Bulić, iz četvrtog Severina... Uglavnom, za svakoga ponešto.
Kad smo prošli ludilo Pijace, taman prije nego smo skrenuli u Žankovu glavicu, sreli smo sinjsku legendu - Petra Malbašu. Malo smo i s njim zastali, pitao nas je znatiželjno što nam je zadatak. Kad smo mu otkrili da smo u večernjoj reportaži, rekao nam je da je najbolje da ostanemo do jutra, jer pravo ludilo počinje zorom kad ekipa iz izlaska produži na budnicu. Nažalost, do jutra nismo mogli ostati, ali srećom naišli smo na par videozapisa atmosfere. Malbaša nije lagao, prava je to završnica lude večeri.
Sreli smo usput i dvije djevojke - Lunu i Leu. Mlade dame odlično su se sredile, a uhvatili smo ih na ruti do Pijace.
- Idemo do Pijace, tamo će večeras bit najbolja zabava - rekle su nam ko iz topa, a mi smo im odmah uzvratili potpitanjem - di je after?
- A u parku ili u Piccadillyja, ako ste čuli za Piccadillyja - rekle su nam i nastavile dalje u provod.
Mi smo produžili malo i do Glavičke, u kojoj je također bilo poprilično gužvovito. Uz ugostiteljsku ponudu, naišli smo tamo na mnoštvo štandova na kojima se može kupiti svega, od igle do lokomotive. Igračke, sinjski suveniri, ulični svirači, štandovi s hranom, među njima i onaj legendarne Mare Uštipak...
Tik uz park naišli smo i na par štandova na kojima su bili izloženi praščići s ražnja, miris se širio ulicom. Zastadosmo na jednom, na kojem prodaje gospodin Mirko, i upitasmo ga, kao predstavnika zrelije populacije, gdje je najbolje mjesto za izlazak.
- Vi ste iz Slobodne? Bili su do mene prošle godine i s Nove... Za vas bi preporučio Dolce, tamo je malo finija atmosfera. Puno ljudi ide i u Besta, ali tamo često budu nekakve tuče i to, čini mi se da to nije za vas. U Dolcea sam baš nedavno radio četiri pergole, trebate to otići pogledati, baš lipo izgleda - kazao nam je Mirko i ponudio nam da probamo malo njegovih mesnih delicija.
Oko štandova s hranom bilo je dosta ljudi, svi su se valjda pripremali za cjelonoćni izlazak. Hoćeš fast food, hoćeš uštipke, hoćeš fritule, meso s ražnja... Ima svega.
Opet smo zaokružili po centru grada, a ovaj put završili smo u Vrličkoj, poznatoj po brojnim kafićima koji se tamo nalaze. Tamo je, također, bila gužva, ljudi se mimoilaze i jedva se prolazi. Bilo je dosta mladih, ali u par kafića našlo se i nešto starije populacije.
Nalijećemo na desetak djevojaka, sve okupljene za jednim stolom na štekatu jednog od kafića. Pitamo ih gdje je večeras najluđa zabava.
- Ma na Pijaci - kažu složno, a mi ih, ponovno, pitamo za "after".
- Nama je najbolje u Voxa - rekle su nam nasmiješene djevojke i nastavile plesuckati i međusobno ćaskati.
Još smo malo prođirali i upili odličnu atmosferu pa se lagano počeli spremati za povratak u Split. Da bi priča bila potpuna, svratili smo ponovno do štanda gospođe Dragice, koja je taman počela spremati štand.
- Evo, mi se polako počeli spremat. Triba se za sutra pripremit - rekla nam je.
Odlučili smo večer zaključiti pravo sinjski, zatražili smo jedan uštipak s pršutom i sirom. Dragica se pobrinula da nam izabere onaj najsvježiji, još topal, skoro vruć.
- Ovo van je lički sir, odličan je. Ja sam uvijek skeptična, navikla sam sir kupovat od suside pa sam prema svemu ostalom sumnjičava. Doduše, ovaj lički je stvarno pravi, kupila sam ga u Benkovcu od gospođe koja prodaje na štandu do mene - ispričala nam je.
Nije Dragica od nas za uštipak htjela uzeti ni euro, iako smo inzistirali.
- Spremi to! Više vridi lipa rič nego sve pare ovog svita! - rekla nam je Dragica, a na njenu rečenicu nećemo ništa za kraj dodavati jer je odličan pokazatelj sinjskog mentaliteta i gostoljubivosti koja nas je u subotu tamo dočekala.