StoryEditorOCM
ZagoraJOSIP MARKIĆ

Bi li ‘Oluja‘ uopće počela da dan ranije nije obranjena kota Lisina? Priča o čovjeku bez kojeg ne bi bilo operacije

Piše BORNA MARINIĆ
4. kolovoza 2024. - 22:31

Bi li "Oluja" počela prema planu 4. kolovoza da dan ranije nije obranjena kota Lisina? Legitimno je to pitanje jer bez nje bi pravac kojim su hrvatske snage planirale napasti Knin bio pod izravnom vatrom vojske Republike Srpske, koja bi ga imala kao na dlanu.

Ona je brdo Lisina neuspješno pokušavala osvojiti 3. kolovoza. U zaustavljanju tih pokušaja smrtno je ranjen jedan od najvećih heroja Domovinskog rata – Josip Markić.

Vojni poligon "Crvena zemlja" kojim su se, zahvaljujući njegovoj žrtvi, pripadnici 4. gardijske brigade idućeg dana spustili prema Kninu, danas nosi njegovo ime.

Josip je rođen 9. prosinca 1972. godine u Bugojnu, a odrastao je u četiri kilometra udaljenom selu Kandija u radničkoj obitelji. Majka Cele bila je "šnajderica", otac Mirko radio je u kombinatu "INPO". Osim toga obitelj je imala zemlje, ali i nešto stoke, za osobne potrebe. Dok su djeca bila mala Josipa, njegovu sestru Mariju i brata Ivana čuvala bi baka Lucija, koja je Josipa obožavala. To nije bilo teško jer je, ističe Marija, Josip bio najbolje dijete od njih troje:

image

Josip kao dječak

image

PRIVATNI ARHIV

"Trebali ste ga vidjeti, taj njegov osmijeh. Bio je poseban. Uvijek je branio slabije, a nikada nije bio konfliktan. Imao je žicu da na svoj način riješi takve situacije. On se u životu nije nikad ni s kim posvađao. Josipovo omiljeno jelo bio je pršut, koji bismo pojeli i prije nego što bi se osušio. Sušaru smo imali u jednoj pomoćnoj zgradi uz koju je vezana jedna anegdota iz Josipova djetinjstva. Naime, jednom je samo bio nestao, mi smo se bojali da se nije spustio na Vrbas i pokušao plivati, što su nestašna djeca znala raditi. Dozivali smo ga dva sata i posvuda tražili da bismo ga nakon dva sata našli kako spava u toj pomoćnoj zgradi kod hrpe pijeska s kojom se ondje igrao. Budući da je to bilo iza ograde nismo ga vidjeli, a on je toliko čvrsto spavao da nas nije čuo.

"Iako su kao djeca pomagali roditeljima, kada ne bi bili u školi uvijek se našlo vremena za igru. Preko ljeta vrijeme se provodilo na Vrbasu, gdje je Josip i proplivao, a bio je toliko žilav da je tom brzom rijekom mogao plivati i uzvodno. Ivan se sjeća kako je Jozo, kako su Josipa od milja zvali, bio jako dobar u pikulanju, a još bolji u šahu:

image

PRIVATNI ARHIV

image

Spomen-obilježje

"Igrali smo često šah, recimo na 10 partija, i on me uvijek dobivao. Tada bi se na njegovim usnama pojavio osmijeh koji mi prvi dođe pred oči kada ga se sjetim i nije mi lako o njemu pričati. On je bio prije svega jedan jako dobar dečko. Nas dvojica se u životu nismo posvadili. Imali smo bezbrižno djetinjstvo u selu punom djece i svi smo bili vrlo bliski. Imao je plavkastu kosu i crne oči i bio je zdrav ko dren. Kod doktora je završio jedino kada ga je jednom osa ubola i to je bilo to. Naša je kuća bila preko puta crkve i išli bismo nedjeljom na misu, a kasnije na nogomet. Imali smo zanimljivo i uzbudljivo djetinjstvo."

Jednom prilikom s Ivanom se Josip penjao na krušku te se poskliznuo. Uhvatio se za granu i tako držao 15-ak minuta, viseći pet metara iznad tla, dok nije stigla pomoć po koju je otrčao njegov brat. Imao je tada samo pet godina, ističe sestra Marija: Nakon što je završio Mašinsku srednju školu u Bugojnu, Josip odlazi služiti vojni rok. Najprije je bio u Somboru, a zatim u Zrakoplovnoj bazi "Divulje", gdje je bio u tehničkoj službi za održavanje helikoptera.

Počeo je rat, a Josip se našao na krivoj strani. U srpnju 1991., kada je JNA otvoreno napala Hrvatsku, odlučio je pobjeći. Prvi Josipov pokušaj je propao. Krenuo je s dvojicom kolega plivati, nadajući se da će naići na ribarske brodove za koje su čuli da čekaju odbjegle ročnike. Ipak, jedan od njih nije bio dobar plivač te su se morali vratiti i glumiti pred starješinama da su otišli na noćno kupanje.

image

Josip u ratu...

image

U ratu...

Napokon jednom prilikom, kada je bio na straži, Josip se uspio domoći hrvatskih barikada pred vojarnom. Kada je došao u svoje selo, po noći se skrivao kod rođaka da ga ne bi uhvatila vojna policija. U međuvremenu, njegova majka je već isplanirala kako će Josipa poslati u inozemstvo, bratu u Švicarsku, te mu uspjela izvaditi putovnicu. Kada mu je to rekla on se samo nasmijao, znajući da od toga neće biti ništa i da će postati hrvatski vojnik.

U Bugojnu na autobusnom kolodvoru rastao se sa sestrom Marijom i otišao u Hrvatsku: "Iznenadio me, nije mi rekao da ide doslovno dok nije sjeo u autobus za Split. Onda mi je rekao da ide braniti Hrvatsku, a ja sam mu rekla da će mama ubiti i njega i mene ako ode. Rekao mi je da mami kažem da ga nisam mogla zaustaviti i tako je otišao. Imao je tada 18 godina.

Iako je majka Cele mislila da je bar njezin drugi, godinu dana stariji, sin Ivan na sigurnom u Švicarskoj, ni to nije bilo tako. "Iako smo odrasli u Bosni, mi se nismo osjećali kao Bosanci već kao Hrvati. To je bio naš identitet. I ja sam se vratio iz Švicarske i priključio specijalnoj policiji, a kasnije sam bio u Bojni Zrinski", ističe Ivan, koji se tijekom rata posjećivao s bratom, no u ratnim situacijama nisu se našli skupa, izuzev jednog izviđanja na Južnom bojištu:

"Jednom prilikom na jugu išao je sa mnom u jedno izviđanje. Ja sam bio na tom terenu duže i išao sam tim putovima u više navrata pa sam se osjećao slobodnije. Josip je pak imao zamjerku na takvo moje ponašanje. Rekao mi je: ‘Buraz, malo vi ovdje preslobodno hodate.‘ Vidio sam kako je od dječaka postao vojničina." Prvi dani Josipova puta od plavokosog dječarca do vođe elitnih brigadnih izvidnika "Odlikaša" počeo je 1991. u HOS-u.

Nakon mjesec, dva, u dogovoru s Andrijom Matijašem Paukom, kojeg je poznavao još iz JNA, Josip je prešao u 4. A brigadu, odnosno njezinu 2. samostalnu satniju kojom je zapovijedao upravo Pauk. To razdoblje njegova ratnog puta obilježile su teške borbe na Južnom bojištu od Zatona Doli, preko Glumine i Hutova do Stolova i Popova polja.

image

S braćom ratnicima...

U kolovozu 1992. ukinuta je 2. samostalna satnija, a Markić je raspoređen u 116. brigadu, gdje je preuzeo zapovijedanje jednom satnijom iz njezina sastava. Branislav Brane Kožul, njegov suborac i prijatelj, ne priča inače o ratu, ali kada je Josip u pitanju, učinio je iznimku: "Josip je bio veseo čovik, uvijek nasmijan, i imao je nevjerojatnu sposobnost da vlada svakim. To se osobito vidjelo u 116. brigadi, gdje je on morao zapovijedati starijim ljudima, poljoprivrednicima, radnicima i raznim drugim ljudima. Osim toga, bio je velik ratnik. Cijeli rat mi smo ratovali. Kada bi, recimo, dobili odmor, otišli bi do mene kući u Ljuti Dolac i zaletili se par dana ratovati u Mostar. Jednostavno je to postao stil života.

"Nakon što je počeo rat u Bugojnu, Armija BiH razorila je Josipovu rodnu kuću, no njegova je obitelj preživjela i sklonila se u Hrvatsku, gdje je bila u izbjeglištvu. Sestra Marija pamti dobro te dane:

"Sve smo izgubili no nije me bilo briga jer nam ništa nije ni trebalo. Bilo mi je bitno samo da smo svi živi i zdravi. Otac i majka bili su smješteni kod Šibenika u ‘Solarisu‘, a ona bi govorila: ‘Djeco, ne brinite ništa. Dok je leđa, bit će i samara. Ne bojte se! Tko je napravio jednu kuću, napravit će i drugu.‘ Kako sam ja bila u Splitu, Josip bi često svraćao nakon povratka s terena. Brinula sam za njega i često smo se znali čuti. Slušala sam ga, ali ga nikada ništa nisam pitala. Iako se svačega nagledao, nikada nije pomišljao da se spusti na razinu neprijatelja. Jedino mi nije rekao kada je otišao na obuku. Počela sam se raspitivati među vojskom u Splitu što se dogodilo, on je to čuo, pa se ipak javio, samo da znam da je dobro.

Pamtim i situaciju kada je u jednom izviđanju ostao tri dana iza neprijateljskih linija. Njegovi suborci nisu znali je li živ i ta tri dana svi su me izbjegavali. Tek kada je izišao živ i zdrav, njegov prijatelj Brane Kožul došao mi je javiti da je sve u redu." Kožul nam pojašnjava što se točno dogodilo s Josipom dok je tri dana bio "nestao": "Nakon operacije ‘Maslenica‘, u proljeće 1993. godine, Markić, Dario Erjauc i ja prešli smo u izvidničku satniju.

image

Josip u ratu...

U ljeto smo došli pred Stankovce, gdje smo izvršavali zadaće dubinskog izviđanja. Markić je s trojicom izvidnika otišao iza linija. Lako je ući u neprijateljski raspored, ali je teže izaći kada imaš i njihove i naše položaje ispred sebe. U vraćanju je ta skupina u jednom procjepu između dva brda naletjela na divlje svinje, krmaču s mladima. U jednoj tako naizgled banalnoj situaciji otkriveni su pa su se na tri dana vratili u neprijateljsku dubinu, prikrili i zatim izvukli neometano na našu stranu."

Tijekom 1994. Josip prolazi teške obuke u Šepurinama i niz terena, od Svilaje do Dinare, gdje je skok po skok napredovao gotovo do Knina. U tom periodu imenovan je za dozapovjednika "Odlikaša", brigadnih izvidnika 4. gardijske brigade. Poziv za završne oslobađajuće operacije u ljeto ’95. primio je za vrijeme ljetovanja na Korčuli. Sestra Marija pamti zadnji susret prije Josipova odlaska u akciju: "Oprala sam mu i ispeglala uniformu. On mi je rekao da se pazim. Ja sam mu rekla da ne brine za mene nego samo za sebe i da je to jedini njegov zadatak. Nisam mu nikada rekla ‘Čuvaj se‘ ili tako nešto. Samo bi mu govorila da ima zadatak brinuti se za sebe jer sam se bojala da bi mu, ako se počne brinuti oko nas, to moglo odvući pažnju i dovesti ga u opasnost. To popodne kada je on poginuo prijateljica me zvala na kavu.

image

Josip u ratu...

Pokušala sam to izbjeći, ali sam ipak otišla, da bih u jednom trenutku samo skočila i prijateljici rekla da moram ići jer će me Jozo tražiti. Prijateljica je ostala sjedeći, a ja sam otišla. U tom trenutku on je poginuo." Koliko je Josip Markić bio vezan uz sestru Mariju i koliko ju je volio, govori i jedna činjenica koje se spominje Brane Kožul: "Josip je 1995. od vojske dobio jedan stan u Splitu, no taj stan dao je na korištenje svojoj sestri, a nas dvojica ostali smo živjeti u jednom stanu gdje smo bili podstanari. Mislim da to mnogo govori o njemu kao čovjeku. Mi smo bili od 0 do 24 skupa i dogovorili smo se - kada uđemo u Knin, skidamo se iz vojske. Na kraju on je poginuo dva dana prije, a ja isto tada nisam ušao Knin jer sam išao javiti Josipovoj obitelji što se dogodilo." Josip je, kao što je na početku istaknuto, poginuo braneći kotu Lisina, ključnu za uspješnu provedbu oslobađanja Knina. Kota je to koju su nakon operacije "Ljeto 95" zaposjeli pripadnici 3. bojne 4. gardijske brigade, koji su u ranim jutarnjim satima ondje došli u borbeni kontakt s postrojbama Vojske Republike Srpske, koje su se spremale na protuudar prema netom oslobođenom Bosanskom Grahovu.

U pomoć im priskače skupina izvidnika 3. bojne s nekolicinom brigadnih izvidnika "Odlikaša", predvođenih Josipom Markićem koji s 11 vojnika formira dvije isturene skupine koje će prve odbiti napad. Josip je dobro procijenio kada i kojim pravcem će do njega doći. Napadi su se redali i uspješno su odbijani, da bi u jednom trenutku Josip izišao iz zaklona te krenuo prema šumi. U tom trenutku pogodio ga je rafal koji je nažalost bio smrtonosan. O tome nam danas svjedoči Damir Božić, tada pripadnik 3. bojne 4. brigade, koji je Josipovu obitelj prije nekoliko godina doveo na mjesto pogibije. Sestra Marija to je osobito emotivno doživjela: "Tek kada sam posjetila mjesto Josipove pogibije, na kojem se nalazi drveće u kojem su još uvijek tragovi metaka, vidjela sam da se s tog brda kao na dlanu vidi put za Knin. Gore nije morala biti artiljerija. Dovoljan je bio jedan čovjek koji će je navoditi. Ja sam svjesna da je Josip heroj i da je učinio to što je učinio u ratu, ali on će uvijek biti moj Jozo. On je izgubio mladost i imao je planove kada završi rat skinuti se iz vojske i nastaviti školovanje. Nadala sam se da će to biti brzo, da će završiti školovanje i oženiti se.

Godinama se nisam mogla pomiriti s time da ga nema. Meni je tada život stao. Živjela sam u paralelnom svijetu kao da se ništa nije dogodilo. Majka je utjehu našla u vjeri, išla sam i ja u crkvu, ali nisam se molila. Isto kao što sam bila u crkvi, mogla sam biti bilo gdje. I onda me prijateljica zvala da molim krunicu. To je u početku bilo mučenje, po cijeli dan bih molila krunicu. Kreneš, pa prestaneš, ne znaš gdje si stao. To je bilo mučenje. Ali to mi je pomoglo i nakon toga sam barem mogla prihvatiti da ga nema. ‘Oluju‘ nikad nisam slavila. Voljela bih da mogu, shvaćam što je to, ali ne mogu protiv sebe. Ovo mi je uvijek najteži period u godini."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. studeni 2024 03:46