Damir Rašetina počeo je raditi na željeznici 1986. godine kada mu je bilo devetnaest. Četiri desetljeća poslije ima uvjete za mirovinu, ali još obučava nove strojovođe i povremeno upravlja vlakom. O poslu koji mu je obilježio život govori skromno, a najveće zadovoljstvo nalazi u trenutku kada uspješno završi vožnju i u miru ode kući.
Pruga je od djetinjstva bila dio njegova života.
Kao dječak dolazio je ocu na željeznicu, ne sluteći da će i sam 40 godina provesti u vlaku. Otac je radio blizu rodne kuće u Unešiću, mjestu na drniškom području kroz koje prolazi pruga Oštarije–Gospić–Knin–Split gdje se nalazi i željeznički kolodvor:
– Otac je bio skretničar na željeznici. Dolazio sam mu na posao, nosio mu jesti, jer je radio blizu kuće. Brat je išao za strojovođu, pa sam onda išao i ja. Sin mi isto radi pri željeznici. Cijela obitelj je u ovome – govori Damir.
Je li baš otac u njemu probudio ljubav prema vlakovima?
– Pa je. Tu si, blizu si pruge i onda se stvori ljubav prema vlakovima. Ne pokušava toj uspomeni dodati ništa više. Nema priče o dječaku koji je slagao tračnice po podu i sanjao da će jednoga dana upravljati pravim vlakom. Kad ga pitamo je li imao neku takvu zanimaciju, odgovara:
– U mom djetinjstvu bila je stara lopta i udri po njoj. Nije bilo kao sada, puno igračaka.
„Sam radiš i sam odgovaraš“
Prvi radni dan nije mu bio ni po čemu neobičan. Kad pokušamo doznati je li bilo straha ili treme, ne prihvaća ni pretpostavku da ih je moralo biti:
– Prvi dan je bilo super. Zašto bih imao tremu? Radiš posao kao i svaki drugi. Ako čovjek ima tremu, onda ne može voziti. Najljepše je kad sam radiš i nitko te ne smeta, nemaš nikoga iznad glave. Sam radiš i sam odgovaraš za svoj posao. To je najbolje – kaže.
Danas to objašnjava i kolegama koje obučava:
– Najvažnije je da si opušten, da znaš što radiš. U svakoj vožnji moraš na sve paziti, bilo da voziš vlak ili auto moraš imati otvoreno četvero očiju što se ono kaže. Pa i kad radiš na bageru, moraš paziti. Moraš biti koncentriran i oprezan, jer svašta može naići. U uredu pogriješiš pa baciš papir, ali ovdje toga nema.
Tijekom vožnje strojovođa mora stisnuti papučicu kako bi potvrdio da je budan i da upravlja vlakom:
– U vlaku postoji sigurnosni uređaj koji se zove budnik. Tijekom vožnje svako malo moram nogom pritiskati papučicu, potvrditi da sam budan i da upravljam vlakom. Ako to ne učinim u predviđenom vremenu, sustav automatski aktivira kočenje. U mom slučaju to se ponavlja otprilike svakih 25 sekundi. Zamislite koliko se puta taj pokret ponovi kad tijekom 40 godina rada svakih 25 sekundi stisneš papučicu – kaže Damir.
Karijeru je počeo u Zagrebu, na električnim lokomotivama. Vozio je prema različitim odredištima, upoznavao pruge i krajeve, a promjena je bila jedan od razloga zbog kojih mu je posao odgovarao:
– Počeo sam raditi u Zagrebu. Dok sam gore radio, vozio sam i za Bosnu, dok je još bila bivša Jugoslavija, pa za Vinkovce, za Koprivnicu, za Karlovac. Svaki put je nešto drugo. Najprije sam vozio električne lokomotive, a nagibni vlak došao je poslije.
Sutrašnji raspored doznavao je tek popodne
U četiri desetljeća mijenjali su se i vlakovi i način rada. Jedna promjena itekako mu znači, danas unaprijed zna kada radi:
– Kad sam počeo raditi, javljanje je moglo biti u jedan ili u tri sata. Svaki dan morao si pitati raspored za sutra. Prije nije bilo mobitela, nego si morao otići negdje na željeznički telefon da bi mogao pitati kada radiš. Nisi mogao prije četiri sata popodne znati kada radiš sutra, a mogao si raditi već u ponoć. Danas dobiješ mjesečni raspored na mobitel. To je puno bolje nego prije.
Radni dan nije uvijek počinjao ujutro, niti je obiteljski život mogao pratiti stalan ritam odlazaka i povrataka. Ipak, kad ga pitamo je li mu bilo teško ustajati rano, odgovara kratko:
– Navikneš se.
Ta se rečenica često ponavlja kroz razgovor. Naviknuo se na rasporede, na različita vozila, na buku i vibracije. Ali navika u njegovu poslu nikada nije smjela zamijeniti pozornost.
„Kočiš i čekaš: hoće li, neće li“
Kad ga pitamo koji mu je bio najgori trenutak svih tih godina, Damir govori onome od čega strijepi svaki strojovođa: kad pred sobom vidi čovjeka, koči, a zna da ne može spriječiti tragediju:
– Najgore je kad pregaziš nekoga. Dogodilo mi se jednom... Kad se to dogodi ne možeš ništa. Kočiš, ali vlak ne može odmah stati, zaustavni put mu je oko 700 metara. Kad vidiš nešto pred sobom, ne možeš se samo zaustaviti. Nemaš ni volan kao u autu pa da skreneš negdje. Taj dan više ne voziš, dođe zamjena. Onda odeš na bolovanje da se malo odmoriš od svega toga, od te slike, da se malo razbistriš – govori.
Zato ga i danas najviše zabrinjavaju vozači koji na željezničko-cestovnim prijelazima zaobilaze spuštene rampe:
– Najgore je kad imaš neodgovorne ljude koji na prijelazima zaobilaze rampe. Onda moraš kočiti i čekaš: hoće li, neće li. Ljudi se neodgovorno ponašaju. Imaju osigurane prijelaze i svejedno zaobilaze rampe, a ti tu ne možeš ništa. Ne možeš vlakom odmah stati.
Zato, kada govori da mu je poslije smjene najvažnije da je sve dobro prošlo i da u miru može otići kući, njegov odgovor ima težinu.
Kad se povede razgovor o dugim putovanjima vlakom, Damir želi objasniti koliko mogućnosti vozila ovise o pruzi. Smeta mu kada se svako sporo putovanje pripisuje samom vlaku, bez razumijevanja uvjeta u kojima prometuje.
– Ja sam nagibni vlak vozio od prvog dana. Nagibni ima nagibnu tehniku pa može brže voziti, ali kad gledaš realno, u pitanju je pruga. Kad se pruga napravi, vlak će moći dolaziti prije. To vam je kao s autocestom. Nekad smo do Zagreba putovali osam ili devet sati, a kad imate autocestu, putujete četiri.
Govori iz iskustva čovjeka koji je promjene gledao izbliza. Novi vlakovi nemaju samo ugodnija sjedala za putnike. Svaka nova serija znači učenje, praktičnu obuku i provjeru znanja:
– Za svaku seriju ideš posebno. Kad ideš na drugu seriju, opet imaš obuku, vježbanje i polaganje. Ovisi s čega prelaziš i na što prelaziš. Nije isto kad ideš s dizelskog vozila na drugo dizelsko vozilo ili kad prelaziš na električno. Promjene dolaze postupno. Došao je nagibni vlak, pa dizelski niskopodni, pa baterijski, pa elektrodizelski. Nije to da odjednom prijeđeš iz jednog u ostale.
Jedan od prijelaza osobito pamti po zvuku i osjećaju u kabini.
– Ja sam bio na električnim lokomotivama, pa mi je najčudnije bilo doći na dizelske zbog velike buke i vibracija. Ali navikneš se – prepričava Damir.
Iz Uprave HŽPP kažu da interes mladih za zanimanje strojovođe postoji, osobito u dijelovima Hrvatske gdje željeznica ima značajniju ulogu u lokalnom gospodarstvu i mobilnosti stanovništva:
- Zanimanje strojovođe specifično je i odgovorno te zahtijeva visoku razinu stručnog znanja, osposobljenosti i odgovornosti, kao i spremnost na rad u različitim uvjetima i smjenama. S obzirom na prirodu i složenost poslova koje strojovođa obavlja, potrebno je kontinuirano ulagati u kvalitetno obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje kandidata. Stečena znanja i kompetencije potrebno je redovito obnavljati i nadograđivati kroz periodična poučavanja u skladu s važećim propisima i zahtjevima sigurnosti željezničkog prometa - stoji u priopćenju Uprave HŽPP.
Za kolegu Damira Rašetinu kažu da svoj posao obavlja profesionalno i predano:
- Svojim bogatim radnim iskustvom, stručnim znanjem i izvrsnim poznavanjem željezničkog prometa, u poslu pokazuje iznimnu odgovornost, savjesnost i smirenost, osobito u zahtjevnim i nepredviđenim situacijama. Odlikuju ga kolegijalnost, susretljivost i spremnost da svoje znanje i iskustvo prenese mlađim kolegama, kojima strpljivo prenosi svoje znanje i potiče sigurnost, samostalnost i odgovornost budućih strojovođa.
„Mogu sutra u mirovinu“
Damirov tri godine stariji brat, također strojovođa, već je u mirovini. Damir kaže da i on ima uvjete, ali zasad još ostaje:
– Imam uvjete i mogu sutra ići u mirovinu. Ali, trenutačno sam instruktor. Poneki vlak još odvezem, a više sam na obuci novih strojovođa, ovih koji dolaze. Doći će i to vrijeme kad ću reći da je dosta, da je gotovo.
Četrdeset godina rada objasni u nekoliko naizgled malih riječi.
Sve je dobro prošlo. U miru idem kući.
Koliko odgovornosti, straha i olakšanja stane u taj mir, najbolje znaju oni koji sjede na njegovu mjestu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....