Živim u Splitu i sad ću vam reći kakav je moj Grad, onako iz srca i bez muljanja...
Ispada da je nakon svega što se dogodilo i događa, Split nekakva fašistička kloaka u kojoj nitko "sa strane" ne bi preživio ni pet minuta?!
Vijesti iz grada pod Marjanom, kako ga često nazivaju sportski komentatori, znaju biti groznomorne, zastrašujuće, ali to ne znači da je Split nesigurno mjesto za življenje ili da su njegovi stanovnici jučer izašli iz pećina, pa traže koga će i gdje umlatiti toljagom.
Hoću reći, pretjeruju oni koji grad vide isključivo kao đavolji poluotok, baš kao i drugi koji su uvjereni da je samo i jedino rascvala grana Mediterana, jer Split je, zaista i oduvijek, bio nešto između: on je, kako mu i ime kaže, podijeljen, raspet između pitomog svita i onog s viškom adrenalina koji, istinabog, puno puta zbog tog našeg južnjačkog temperamenta zna izgovoriti stvari kojih nije svjestan i koje nikada ne bi uradio, ali...
U prilog tezi da je Split, unatoč svemu, miran grad, govori činjenica da na svojih dvjestotinjak tisuća stanovnika s okolicom, praktički nema opasnih zona. Stopa kriminaliteta također nije visoka, a i teška kaznena djela, poput ubojstava, srećom, ali i zaslugom policije, rijetka su. Zbog toga nas stranci koji ovdje dosele gledaju drugim očima.
Išarani grad
Banalno je, ali činjenica da mogu "naliti glavu" i zanoćiti na kakvoj klupi u parku, na Rivi, a da sutra ne osvanu opljačkani ili izubijani, njima je dovoljna da istresu sedam, osam tisuća eura za kvadrat i dođu "za stalno". Mnogima je u početku neshvatljivo da noću bez problema mogu šetati ulicama, a da neće doživjeti ni najmanju neugodnost, a kad to osvijeste, domaćima ponavljaju da nismo svjesni gdje živimo i što imamo. Još kad otkriju Bače, pižolet, fjaku, picigin i sve gušte života pod egidom "pusti me stat", jasno im bude zašto kažemo "ko to more platit".
Doduše, i stranci odmah zamijete da je cijeli grad išaran i da je teško naći sličnu sredinu koja je do te mjere zagađena kojekakvim navijačkim porukama, simbolima, ali i raznim gadarijama koje nemaju uvijek veze s Hajdukom, ali to im, zanimljivo, ne smeta (?) ili ne smeta u tolikoj mjeri kao nama, jer obično dolaze iz većih država EU-a u kojima je postalo normalno da iza određene ure ne skitaš četvrtima kojima vladaju dileri i maloljetničke bande.
Takvi su, gledate to ovih dana, i među učenicima i studentima u Francuskoj, Italiji... Čekali su povod da se umiješaju u njihove redove i sukobe s policijom.
Glasna manjina
U Splitu se brine o beskućnicima. Nemamo mi, dakle, samo recidiviste iz Torcide koji naganjaju djecu i starce po Blatinama na Danima srpske kulture i luduju pred Poljudom i na njemu, već i Udrugu Most koja brine o ljudima bez krova nad glavom i volontere koje im kuhaju 365 dana u godini. Nisam ih, iz cijele niske krasnih ljudi iz civilnog sektora izdvojio tek tako, već želim podvući da Split na beskućništvo, koje je ogroman problem diljem Europe, ima vrlo efikasan odgovor i da bi tu drugi mogli učiti od nas.
Beskućništvo spominjem jer upravo iz činjenice da su nesretnici prepušteni sami sebi, ulici, izvire cijeli niz problema, koje Split, hvala Bogu, nema, i nadam se da ih neće imati.
Oni koji žive vani ili barem skitaju svijetom, znaju dobro o čemu pišem i do koje mjere to komplicira život u urbanim sredinama i unosi nemir među ljude.
Slažete li se onda da glasna manjina koja verbalnim ili fizičkim nasrtajima sramoti Split i Hrvatsku, nije prava slika ove sredine? Grad je bio i ostao pravi rasadnik vrhunskih sportaša, književnika, umjetnika, znanstvenika..., nema područja u kojem se nije istaknuo netko splitskih korijena ili adrese, i to veseli, daje nadu da se sramotni korteo više neće ponoviti.
Da, priznajem, u Splitu se na vremenskoj traci nekim nepisanim redom smjenjuju dobro i zlo, ali svjetlo je, ipak, jače od tame, a ljubav od mržnje. Kažite, jesam li u pravu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....