Ministarstvo demografije i iseljeništva osnovano je po starom, provjerenom komunističkom receptu: kad imaš problem, utemelji komisiju. Problem, naravno, neće nestati, ali će se barem stvoriti privid da na njemu netko ozbiljno radi.
Ne postoji čudotvorni ured, ma koliko on bio izdašno budžetiran, koji može preokrenuti trend zbog kojeg se ljudi iseljavaju ili odlučuju imati manje djece. Na tome treba raditi cijela vlada, dugo i temeljito, podižući standard i smanjujući socijalne razlike. To je jasno svima ili gotovo svima, osim Ivanu Šipiću, vjeroučitelju koji, po prirodi svoga posla, vjeruje u čuda. U njegovom priprostom svijetu postoji jednostavan odgovor na svako, pa i najsloženije pitanje. Hoćemo više djece? Onda trebamo više poticaja. Ovako je on to nekidan obrazložio: “Ako možemo za govedo boškarina dati poticaj od 795 eura, za konja posavca dati isto toliko, ako možemo za magarca dati 311 eura, onda moramo razmisliti o činjenici da je nagrada majci i pomoć za opremanje djeteta od 309 eura premala.“
Pitanje priploda
Pitanje prirodnog priraštaja za njega je pitanje priploda. Kao što se uzgaja junetina i konjetina, tako treba pristupiti i uzgoju ljudetine, pa odrediti stimulativni cjenik za svako novo grlo, hoću reći, dijete. Nekoć su boškarini, baš kao i Hrvati danas, bili pred izumiranjem, a onda je država odriješila kesu, pa danas sočne odreske te plemenite pasmine možete pojesti u svakoj istarskoj konobi. Vidite da se može kad se hoće. Samo treba imati dobru volju, pa roditeljstvo definirati kao jedan oblik stočarstva te stvoriti financijske uvjete koji će nam osigurati rekordan prinos. I već za koju godinu cijela će se Hrvatska oriti od mukanja, pardon, htio sam reći od dječjega plača.
Premda je ministar Šipić od prvoga dana svoga mandata postavio letvicu nisko, na povijesno nezabilježenu razinu, ipak je svojom friškom izjavom uspio šokirati dobar dio javnosti, naime, sve one građane koji čvrsto vjeruju kako se djeca fundamentalno razlikuju od boškarina, konja i magaraca. Kad su ga upozorili kako je svojom izjavom proizveo omanji skandal, on se požurio ispričati, ali ne majkama i očevima, nego poljoprivrednicima. “Volim slikoviti izričaj i ta usporedba je sigurno išla u smjeru koliko se malo ulaže u obitelj, a posebno u pronatalitetnu politiku. Naravno da ćemo na tome raditi i naravno da mi nije bila intencija omalovažiti rad naših poljoprivrednika. Ni blizu.“
Slikoviti ministar
Slikoviti ministar koji obitelj definira kao krdo ne bi se htio zamjeriti našim seljacima, što je lijepo i pohvalno, ali uopće ne shvaća da je uvrijedio sve majke i očeve u ovoj zemlji. Danas-sutra on će se ispričati i boškarinima, konjima, magarcima..., samo neće uzgajivačima ljudetine koji uporno podbacuju, pa na tržište liferuju premalo grla.
Šipićevi nemušti pokušaji da se iskobelja iz žitke smjese balege u koju je upao, završili su očekivano: prokazivanjem dežurnih krivaca, a to su, naravno, novinari. Ministar se prkosno kao tovar propeo na zadnje noge kao konj, pa onda pameću boškarina opleo po cijelome cehu napasnih škrabala, najžešće udarajući – što papcima što kopitima – po Anti Tomiću. U povijesti mlade hrvatske države mnoge su ništarije uzimale za pravo iživljavati se na novinarima, ali bojim se da je malo tko dospio do samog dna marjanske brazde neukusa po kojemu je upravo zagrebao Šipić.
Citirati gadosti izgovorene u jalovom pokušaju da ponizi čovjeka koji mu se svojim pisanjem zamjerio, ne pada mi na pamet. Škovacama je mjesto u kantama, a ne u novinama. Ipak, ne mogu odoljeti a da ne naglasim kako ga je nazvao plaćenim i polupismenim. Za početak, gospodine ubogi ministre, normalno da je plaćen, jer da nije, bio bi nezaposlen. A u tome statusu on, hvala bogu, nikad nije bio, na slobodnome tržištu uvijek je bilo dovoljno zahvalnih poslodavaca koji su se otimali za njegove tekstove. Tomićeva, pak, nepismenost poprimila je razmjere međunarodnog fenomena, jer se upravo vratio s trotjedne promotivne turneje po Francuskoj gdje mu se romani prodaju na palete.
Treba ga evangelizirati
Nimalo me ne čudi da bi čovjeka koji je po zanimanju ovlašteni tumač evanđeoskih poruka tek trebalo evangelizirati. Nije on ni prvi ni zadnji u dugome nizu tipova koji se tobože zaklinju u ljubav, a predano siju mržnju. Zapanjuje me, međutim, kako se čeljade tako oskudne pameti, na samom rubu potrebitosti, uspjelo dokopati ministarskog položaja, a s njime i moći da se slobodno, u radnome vremenu, dakle, za plaću, iživljava na boljima od sebe. Iš! – rekli bi vrijedni uzgajivači boškarina čiji omiljeni povik rado citiram u prigodi oproštaja od gospodina ministra.
