Vlasta Šelember deset je dana spavala u splitskoj trajektnoj luci. Bez krova nad glavom, bez novca za hranu i bez odgovora na pitanje kamo će sutra. Ima 68 godina, iza sebe 35 godina rada u domu za starije gdje je brinula o ljudima kojima je trebala pomoć. A onda je svoju starost dočekala na ulici, sjedila na obali i razmišljala kako da preživi još jedan dan.
- Bila je vrućina, ljeto, a ja nisam imala za jesti. Imala sam samo vode i ništa drugo. Sjedila sam i gledala more. Govorila sam sama sebi: meni ništa ne preostaje, ako ne izdržim još ovako bez hrane, mogu samo da odem preko... Samo mi se to vrtjelo po glavi - prisjeća se Vlasta.
Sve je počelo nakon što je otišla u mirovinu, prodala stan u Rijeci i preselila se u Split, kod sestre. Željela je biti blizu obitelji. No, ubrzo se sve promijenilo.
- Dok je sestrin suprug bio živ, sve je bilo u redu. Nakon njegove smrti počeli su problemi. Moj nećak, koji živi u Brazilu, počeo je vršiti pritisak na nas dvije da prodamo stan i odselimo se k njemu. Ja sam odmah rekla da iz Splita ne idem nikud. Sestra u početku isto nije bila za to, ali je poslije, valjda pod njegovim pritiskom, popustila. Onda su me oboje pritiskali da idem s njima. Doslovno su me maltretirali. Rekla sam: neću ići, radije idem na ulicu, ali s vama ne idem - prisjeća se Vlasta.
I tako je završila na ulici.
Pokupila je ono malo odjeće što joj je ostalo i krenula tražiti pomoć. Otišla je u Udrugu Most, ali ondje nije bilo mjesta. Potom je otišla u park u blizini autobusnog kolodvora.
- U parku su me tri gospođe zapričavale, a ja sam bila sva u panici i strahu. Nisam znala što ću ni kako ću dalje. Uglavnom, pokrale su mi sav novac koji sam imala u novčaniku, tako da nisam imala ni za jesti, nisam imala ništa. Onda sam se od straha preselila u trajektnu luku. Tamo sam spavala.
Pomoć preko Centra
Pomoć je naposljetku stigla preko Centra za socijalnu skrb. Socijalna radnica Sanja, nije željela dopustiti da ostane na ulici. Budući da u domovima nije bilo mjesta, sjetila se Nikše Džanka i udruge Snaga vjere.
- Došla sam u udrugu Snaga vjere, sva u strahu. Nisam znala kako će sve funkcionirati. Ali nakon nekoliko dana rekla sam sama sebi da nikad nisam bila na boljem mjestu. Mislim da se nikad u životu nisam toliko smijala. Imam gdje spavati, hrana mi je odlična. Sve mi je super. Prije sam bila stalno napeta i nervozna, stalno sam razmišljala kamo ću ići i što ću. A sada barem znam da sam mirna.
Sličan put, premda u drukčijim okolnostima, prošla je i Lidija Benzon.
- Slična je priča kao Vlastina, s tom razlikom da stvarno nisam imala tako gadno iskustvo s obitelji. Mogu reći da je sve bila samo moja greška. Jedna moja loša odluka – kamatarski kredit, da budem otvorena – jednostavno me dovela na ulicu. I stvar je gotova. Ne mogu okrivljavati nikoga. Ono što ljudi kažu: nisi pročitala sitna slova. I to je bilo to - priča Lidija Benzon.
I ona je prošla mnogo toga. Pomoć je pronalazila kod dobrih ljudi i u Udruzi Most, ali život na ulici značio je neprestano snalaženje. Njezina djeca žive u inozemstvu pa je povremeno odlazila k njima, a nakon povratka u Split više nije bilo mjesta za nju u prihvatilištu.
Tada bi se vraćala u park Emanuela Vidovića. Taj je park, kaže, postao njezin jedini dom.
- Imala bih knjigu, križaljke, čitala bih po danu, sklonila bih se. U blizini su bili kafići, gdje su bili zahodi, a to je nama ženama bio jako velik problem. Čovjek o takvim stvarima ne razmišlja dok se ne nađe u takvoj situaciji. Tada shvati koliko su i najobičnije stvari, poput mogućnosti da odeš na zahod ili se opereš, zapravo velike – prepričava Lidija.
Socijalna radnica Sanja počela je tražiti rješenje. Lidija je imala dovoljno godina za smještaj u domu gdje je bila i na listi čekanja, ali dobro je znala kakva je situacija s kapacitetima i koliko se dugo na mjesto može čekati.
- Moja se socijalna radnica doslovno rastrgala. Jednog dana me nazvala i rekla da mi je nešto pronašla. Nije dom, nego jedna udruga u Sinovčićevoj ulici broj 7.
Susret s Nikšom Džankom i udrugom Snaga vjere ostao joj je u sjećanju kao trenutak u kojem se ponovno pojavila nada.
- Došla sam u udrugu i nisam mogla vjerovati da se to meni stvarno događa. To je tada bio privremeni smještaj jer je trebalo mjesta i za druge ljude, a kreveta je malo. Ostala sam gotovo mjesec dana. Onda me Sanja nazvala i rekla da mi je uspjela pronaći dom.
Ono što želi posebno istaknuti nije samo vlastito iskustvo nego činjenica da pomoć postoji i da je često pružaju ljudi koji od nje nemaju nikakvu korist.
- Meni je najviše pomoglo to što sam ponovno mogla razgovarati s ljudima, nasmijati se. To me diglo iz one letargije u koju upadnete kada vam postane sasvim svejedno što će biti s vama – kaže Lidija.
Korak dalje
Njezina je priča dobila sretan završetak. No mnogi koji prođu kroz prihvatilišta i privremene smještaje nemaju takvu sreću. Upravo zato osnivač udruge Snaga vjere, bivši splitski ovisnik i diler, Nikša Džanko želi napraviti korak dalje i osigurati prostor u kojem ljudi neće dobiti samo krevet za nekoliko noći, nego priliku za dugoročnu promjenu života.
- Prije 23 godine obratio sam se u komuni Remar, zahvaljujući vjeri i milosti Gospodina Isusa Krista. Bio sam crna ovca obitelji. Ušao sam u svijet droge, išao po svijetu, riskirao život da bih živio hedonistički, na visokoj nozi, okružen lijepim ženama, uživajući u svakom trenutku života. Ali sve se to raspalo. Dotaknuo sam dno. Htio sam se ubiti, objesiti. Razmatrao sam sve mogućnosti kako bih što bezbolnije oduzeo sebi život i skratio muke majci, bratu, ocu, svima. A onda sam, igrom slučaja, došao do Isusa Krista kroz knjige tuđih svjedočanstava. Rekao sam: nisi nikoga odbio, nećeš ni mene. Obećajem da ću živjeti tvoju riječ i provoditi je u djela, u djela ljubavi.
Udruga je osnovana 2014. godine, kada je dobila prostor koji je bio u vrlo lošem stanju. Za njegovo uređenje, kaže Džanko, trebalo je uložiti oko 50 tisuća eura.
- Prvi put sam napravio besplatnu kuhinju za gladne i potrebite. Živio sam ondje godinu i nekoliko mjeseci bez hladnjaka, bez tuša, uložio sam sve što sam imao. Ali, Bog me nikada nije ostavio bez ručka i večere - prisjeća se.
Kuhinja nije zaživjela onako kako je zamišljao. U međuvremenu su ljudi sve češće tražili prenoćište, a mjesta nije bilo. Zato je odlučio promijeniti namjenu prostora i urediti sobe.
- Sve smo srušili i ponovno napravili sobe. Tako je nastalo prenoćište. Kroz njega je prošlo više od 150 ljudi, a tridesetak smo uspjeli poslati u komune, animirati ih da odu i pokušaju promijeniti život. I tako je sve je krenulo, iz želje da pomognemo ljudima od kojih svi okreću glavu - kaže Džanko.
No kratkotrajni smještaj nije dovoljan. Zato je Udruga Snaga vjere pokrenula akciju „Osigurajmo kuću za trajni smještaj beskućnika”. Cilj je kupiti kuću od najmanje 250 četvornih metara i sedam soba, s najmanje 3000 četvornih metara okućnice ju krugu 30 km od Splita ili na Braču i Šolti.
Dva milijuna eura
Džanko je našao takvu kuću, ali cijena je gotovo dva milijuna eura.
- Sama kuća i imanje stoje milijun i 700 tisuća eura. Kad tome dodamo kupnju kombija i uređenje, dolazimo do gotovo dva milijuna eura. Ali Bogu ništa nije puno. Gledam kako se za Novu godinu potroši milijun i 700 tisuća eura da bi ljudi slavili. Dođe koncert, okupi se pola milijuna ljudi. Ako se može okupiti toliko ljudi zbog jednog koncerta, možemo se okupiti i zbog pomoći onima kojima je najpotrebnija. Molim sve dobre ljude da se odreknu barem jedne kave mjesečno. Želim da za dvije ili tri godine okupimo što više volontera, ljudi koji će s nama živjeti, raditi i pomagati bez plaće. Da se širimo, da jednog dana imamo kuće za muškarce, kuće za žene, osobe s invaliditetom i druge marginalizirane skupine.
Jedan od njegovih najvažnijih uvjeta jest transparentnost. Želi da svaki donator može vidjeti gdje je otišao njegov novac.
- Napravili smo internetsku stranicu i rekao sam da na njoj obavezno mora biti objavljen svaki potrošeni euro. Da svaki donator zna kome je uplatio novac i gdje je on završio. Da se vidi da nitko ovdje nije na plaći i da se svaki euro može pratiti. Želim da budemo primjer drugim udrugama. Nema ništa ljepše nego biti otvoren i transparentan. Ljudi moraju znati ima li smisla nastaviti pomagati.
- Dragi Hrvati i Hrvatice, ujedinimo se! Nemojte dopustiti da vam bude teško pomoći. Možda će se naći netko tko će kupiti kuću, možda će netko darovati imanje. Nije važno kako. Važno je da se pokrenemo. Ako možemo zajedno slaviti, možemo zajedno i pomagati. Želim da se svaki Hrvat, svaki dobar čovjek ovoga svijeta odrekne jedne kave i da napravimo čudo - zaključio je Džanko.
Uplatom na IBAN HR8623600001102414201 (Udruga Snaga vjere, model HR99, opis: Donacija – kuća za trajni smještaj), najbolje trajnim nalogom. Volonteri i stručne osobe mogu se javiti na broj 095 720 8711
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....