Dalmatinci su ludi za sportom, ali jedan je ipak iznad svih kategorija – grintanje! Doslovno svi se njime bavimo, razvili smo grintanje do razine umjetnosti, i takav je fenomen zaslužio festival.
Slobodna Dalmacija i njezini novinari svakodnevno slušaju i objavljuju grintanja našeg svijeta, pa i sami smo grintavi, i tu smo pojavu formalizirali na našem Festivalu grintanja, gdje smo na najbolji mogući način radili ono što svi volimo!
Tom prigodom porazgovarali smo s Feđom Klarićem, legendarnim kroničarem života na splitskom području, koji je desetljećima kroz svoje fotografije pratio kako Dalmacija diše i mijenja se. Za razliku od mnogih njegovih sugrađana, Feđa se nije okrenuo kontra furešta, već zapravo krizitira one koji stalno grintanju o njima.
Kada biste uspoređivali Split danas i unatrag nekoliko desetljeća, što biste naveli kao najveću promjenu?
– Najveća je promjena u tome što je grad postao vrlo zanimljiv i što je na svjetskoj turističkoj karti postao snažna destinacija i odredište. Sićam se svojih davnih godina prije četrdeset godina kada se govorilo za Split da je to tranzitni, dosadni grad. Grad samo za penzionere. Evo sad smo doživili da grad Split ima gotovo devedeset avionskih linija s čitavom Europom.
Da, samo mojom Marmontovom ulicom dnevno prođe po čvrstoj statistici oko 80 hiljada ljudi. Grad je pun mladosti, studenata, veselja. Bitno je drugačiji. Taj prijelomni trenutak kad je Split napravio korak od sto godina unaprid to su po meni Mediteranske igre, ne samo u sportskom smislu.
Masovni turizam preokupirao je naš svakidašnji život i čini se da se gotovo svaki posao na neki način veže uz njega. Kada ste zapravo prvi put primijetili da turizam postaje glavna odrednica Splita?
– Pa ima jedno desetak godina. S dolaskom prvih kruzera. Naša gradska luka zahvaljujući Danielu Rodriguezu, jednom uglednom Židovu, postala je trgovačka luka, pa putnička, da bi dolaskom kruzera postala turistička. Ovo je vrlo jedinstven grad gdje kruzer dolazi u samo središte. Godišnje po 300 kruzera pristaje u našem gradu. Meni je posebno drago da je grad pun mladih ljudi, a to je potencirala Ultra. Jednom prilikom u Abu Dhabiju su me pitali što se događa u tom Splitu, što je tamo. A to je bila Ultra. Nama koji živimo u centru grada može malo smetati ta muzika, ali meni je puno draže vidit veselu mladost nego nas stare.
Val apartmanizacije nezaustavljivo raste. Evo, vi živite u stambenoj zgradi, pa jesu li neki vaši sustanari prenamijenili svoje stanove u apartmane?
– Pitanje je zanimljivo zato što ja živim u stambenoj zgradi s dvanaest stanova i jedini sam stanar. Sve su drugo apartmani, tako da čujem kako s razlogom ljudi grintaju, ronjaju kako bismo rekli mi u Splitu na to događanje, čak imamo i jednu građansku inicijativu "Stanari zajedno" ne bi li se stanari vratili u centar. Ja sam na neki način profitirao.
Mogu vam na više primjera to pokazati. Prije dok su moja djeca bili srednjoškolci znali su u rane jutarnje sate dolaziti na vrata pa bi zaboravili ključ, zaboravili šifru, zvonili bi mi. Turisti su vrlo fer, vrlo su suosjećajni, nitko od njih ne zvoni ako nema ključ iza četiri sata ujutro.
Kako izgleda suživot u zgradi kroz koju prođu tisuće stranaca tijekom jedne ljetne sezone? Možete li nam prepričati neku anegdotu s njima?
– Nedavno sam vidio jednu grupu Francuza, sreo sam ih na skalama, i rekli su mi da su iz Chamonixa. Jedno jutro su mi priredili ogromno iznenađenje. Kad sam išao kupiti kruv baš sam ugodno bio iznenađen. Desetljećima prolazim skalama i nismo išli za tim da na svakom katu postoji protupožarni aparat. Francuzi su ukazali na problem da protupožarni aparat ima rok trajanja i kad sam izišao na skale sve je bilo bijelo, puno bjelila, puno njihova snježnog ugođaja.
Kakvi su bili turisti nekad i sad, oni koji su prije dolazili, i oni koji dolaze danas, koji su, po vašem mišljenju, bolji?
– Ma nema neke velike razlike. Prije je dolazija stariji svit, to su bili hotelski gosti. Oni su bili rano na spavanju i nisu imali puno šoldi. A ovo je jedna druga kategorija. Ovo je mladost koja dolazi odasvud i ima šoldi. I nemilice troši jer još uvijek nemaju familije i nemaju zašto štedit. Mislim da su ovi sto puta bolji i lipše ih je vidit.
Uz sav taj priljev gostiju, veže se i činjenica da grad jedva diše i kapaciteti su prepunjeni. Je li više uopće moguće ovdje živjeti normalan, obiteljski život?
– Kako ne, to su stereotipi. Sićam se godina, grad je bio dosadan. Nije bilo sadržaja, nije se imalo di sist. Dapače, sada mi koji smo iz medija stalno želimo da je nešto teško rečeno. Stalno da je ljeti grad prenapučen, a zimi sablasno prazan. Ni jedno ni drugo nije točno. Grad je pun radosti i kamo sreće da imamo turizam, gledajte što se događa sa Slavonijom. Toliko se ljudi odselilo. A ovdje ljudi koji se bave turizmom dobro žive.
Je li vam draži centar grada ljeti ili zimi?
– Sve ima svoje prednosti. Lito ima svoje šušure, zima je idealna jer je to moj dnevni boravak. Dođem na Peristil i raširim ruke, to je najlipši mali gradski trg. I jedno i drugo ima svoje čari, a može bit da je zimi ugodnije jer možeš i u podne bit u gradu, a di ćeš liti u onih pet, šest vrućih ura, ne možeš se u gradu zadržat ni tren.
Također, masovni turizam je dignuo cijene u nebesa. Od stambenih kvadrata do samih cijena u trgovinama i kafićima. Kako se oduprijeti svemu tome?
– To mene ne pogađa, a trend je da stranci masovno kupuju stanove. Europa je najbogatije tržište na svijetu od 500 milijuna stanovnika. Uvijek ih ima 20 milijuna bogatih i to je nezaustavljivo. Dolaze nemoralne ponude mojim susjedima i zašto ne bi? Kako to riješiti, ne znam. Možda deapartmanizacijom.
Naši stariji sugrađani desetljećima su mukotrpno radili da bi sada u starosti doživjelil mizerne mirovine i preskupe cijene osnovnih životnih potrepština. Kako se vi nosite s time?
– U penzionerskim godinama dobro je skromnije jesti. Svi liječnici kažu da se suzdržavaš u ići i piću ako misliš preživit. Mi se možemo pohvalit da na Marjanu imamo šparoga, samo za javnost ću reć da ima i puno zmija, jer mi neko pobere moje šparoge.
Ima li išta u Splitu što je ostalo originalno, nepromijenjeno i autentično? Neki bi rekli, ne mijenja se samo naša prgavost, temperamentnost i grintanje?
– Je, to je isto, ali je tu i jedan ogroman duh, duh zajebancije, duh veselja, duh pile naopako. Ovo je Мediteran. To se ne može iskorijeniti nikad. I to će samo rast. I drago mi je da se ljudi koji dolaze u Split prilagođavaju toj vrsti raspoloženja.
Što biste poručili onima koji nemaju tako optimističan stav kao vi, koji stalno grintaju?
– Najveći znanstvenik 20. stoljeća Sigmund Freud kaže da su svi problemi među nogama – zaključio je naš sugovornik sa šeretskim osmijehom.
Festival grintanja
Gosti našeg festivala, poznate face iz svijeta sporta, glazbe, glume i književnosti, društvenog života, na događanju uživo, u Gradskoj kavani u centru Splita, suočili su se sa svakodnevnim temama – obiteljskim odnosima, sportom (iznad svega nogometom), turizmom i svim onim što frustrira Dalmatince!
Svima poznate osobe koje su zavaljale lavinu grintanja su Zlatan Stipišić Gibonni, skladatelj i tekstopisac, Željan Radman, poznati dalmatinski ugostitelj, Tatjana Radmilo, prevoditeljica, Edita Lučić Jelić, najpoznatija dalmatinska radijska voditeljica, i Tomislav Primorac, stand-up komičar.
Komentari (0)
Komentiraj