Jesmo li bijesni i tužni istovremeno - jesmo. Možemo li shvatiti ovakav apsurd - ne možemo. A znate li što je povod ovakvom poimanju osjećaja? Činjenica da se u splitskom Centru za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj", koji pruža usluge djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s invaliditetom, školske i druge aktivnosti obavljaju u skučenoj blagovaonici, u ćibama nastalim prekrajanjem soba u minijaturne sobičke.
U nekima od tih najmajušnijih pregrada, u kojima jedva stanu djelatnik Centra i dijete u invalidskim kolicima, održavaju se svakodnevno brojne individualne terapije. U ustanovi smještenoj u zgradi od 1200 kvadrata sa splitskih Gripa, sagrađenoj 1938. godine, u vlasništvu Grada Splita, 20 godina djelatnici "Slave Raškaj" traže, mole, podsjećaju kako ne mogu više egzistirati u ovako skučenu prostoru.
- Stigao je kraj, sljedeće školske godine u našu osnovnu školu više ne možemo upisati ni jedno jedino dijete! Jednostavno ne možemo. Koliko god to htjeli, mjesta za još jednog prvašića više nemamo. Činjenica je da onaj tko nam kao korisnik uđe u naš Centar u osnovnu školu, nakon 21 godine prelazi u radne aktivnosti. I tu ostaje sve dotle dok ga netko od članova njegove obitelji kod nas dovoditi može.
Najstarijem su 42 godine. Nekada smo tu imali spavaonice, već deset godina sve su pretvorene u razredna odjeljenja. Osnovnu i srednju školu pohađa 49 korisnika, odraslih je 52..., a na rehabilitaciju nam još dolazi 150 korisnika iz redovnih vrtića i osnovnih škola - mučan je iskaz ravnateljice Centra Snježane Čulo.
Realnost nam nije optimistična... I u Splitu bilježimo sve veći broj djece koja se zbog višestrukih oštećenja ne mogu integrirati u redovne osnovne škole. Ustanove kao "Slava Raškaj" su one koji ih primaju. Ako se tu ne upišu, više nemaju gdje.
- Već 20 godina intenzivno tražimo prikladniji, veći prostor jer nam se broj korisnika samo povećava. Zbog takvog pritiska bili smo prisiljeni stalno prekrajati prostor unutar Centra. Od većih soba stare zgrade radili smo manje, od manjih uređivali još manje sobe. Zamislite djecu i odrasle u kolicima, a nama je većina korisnika u kolicima, koje moramo voditi u te majušne prostore. Nemamo više izbora. Možemo tek apelirati da nam Grad u čijoj se zgradi nalazimo pronađe, dodijeli nešto veće, nama prikladno - veli ravnateljica.
Sada dolazimo do birokratske zavrzlame koja priču uvijek vrti kao zamorac na kolu. Centar je u gradskoj zgradi, osnivač mu je Županija, a djeluje u sastavu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Tražili su, kaže ravnateljica, pomoć od svih.
Na hrvatskoj razini ima i previše problema, još više pojačanih potresima na kontinentu. Županija im je 2018. godine pomogla na imotskom području, gdje je osnovan odjel Kamenmost s pružanjem usluga za 70 korisnika.
Na taj se način smanjio pritisak na Centar u Splitu. Svih ovih 20 godina su, kaže, dobivali isti odgovor - "tražimo, gledamo, nemamo, možemo ponuditi smo nešto zamjensko". To zamjensko je uvijek bilo malo, uglavnom bez vrta, okućnice koja korisnicima nužno treba, bez parkinga, kvadrature koja bi pokrila za prvu ruku barem potrebe odraslih korisnika.
- Nudili su nam neka zamjenska rješenja, ali sve je to bilo nedostatno. Ma za prvu ruku bi nam odgovarao i odvojeni adekvatni prostor u koji bismo preselili starije, tako da mlađima ostane više prostora. Kod nas vam to izgleda ovako, vrijeme ide, vlasti se mijenjaju, a naša djeca postaju odrasli ljudi. I dalje su tu s nama.
Tu smo s njima i mi proveli velik dio života. Iz ove ustanove koja njima jako puno znači otići neće. Oni ovdje vole dolaziti, ovo je njihov drugi dom, njima je tu lijepo, oni se dobro slažu, prihvaćaju se međusobno, ima čak i ljubavi, o da. Ali mi znamo da im može biti i puno ljepše. Zato se borimo da im to omogućimo. Već 20 godina inzistiramo – veli ravnateljica.
U veljači ove godine bili su pozvani na razgovor u Grad Split. Tada se spominjalo zemljište u Žrnovnici kao rješenje za njih i još jednu splitsku ustanovu. Tek su u studenom nešto na tu temu kao vijest pročitali u medijima.
A poradovali su joj se jako jer su na jedno kratko vrijeme promislili kako će se nešto ipak promijeniti. Njihova priča kasni već 20 godina, a rezultat znamo... Osjećaju je i ova djeca, korisnici ustanove, ali i djelatnici "Slave Raškaj" što rade posao koji mnogi ne bi mogli odrađivati. Oni za njega kažu kako je to drugo ime za ljubav, ali i poziv koji im daje strpljenje, ustrajnost.
- Možemo vam samo dočarati kako nam je. Zgrada ima visoke stropove, na južnoj strani je nemoguće ljeti boraviti, to su nezamislive vrućine. Zahvaljujući donacijama taj smo dio klimatizirali i zahvalni smo jako ljudima koji su nam pomogli. Tu nam borave djeca. Sjeverna strana nema klimatizacije.
Nemamo izbora, moramo raditi i u takvim uvjetima, korisnici su nam najbitniji. Instalacije su stare, nemamo parkinga. Ulaz nam je na cesti, kada roditelji dovedu djecu, promet se zakrči. Hodnici su nam uski, dvoja kolica se ne mogu mimoići.
Uvijek strahujemo da ćemo ostati bez struje i da će nam lift s nekim od korisnika ostati tu negdje u međukatu. Medicinskom osoblju je teško obavljati njegu korisnika u tim malim sobicama jer su oni u kolicima, a potrebno ih je dizati, spuštati na krevete, promijeniti pelene – kaže ravnateljica.
A neki od njih su već veliki. I sve teži. I sve je teže raditi u takvim uvjetima. Dok smo razgovarali u blagovaonici, stariji su imali radionicu crtanja s božićnim temama. Teta u kuhinji je na pultu iza njih slagala čisto suđe od doručka. S mlađima su djelatnici u drugim sobama igrali igre, vježbali.
Logoped i fizioterapeut imali su pune ruke posla. U dvorani je počela proba za predstavu. Trebate poslušati kako to zvuči da biste bili skromniji, ponizniji i velikodušniji prema onima koji traže našu pomoć. I imaju jednu jedinu božićno-novogodišnju želju.
- Samo novi prostor - kažu nam u Centru "Slava Raškaj".
