Digla se bura oko pravila odijevanja za neometan ulaz u KBC Split. O njihovoj se opravdanosti oglasila i pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Posebno je naglasak bio na pitanju može li nečija procjena "primjerene odjeće" biti dovoljna da pacijent ostane bez zdravstvene usluge.
Zatim se javio Marin Knežić, predsjednik Strukovne udruge zaštitara i čuvara i reagirao na navode kojima se, kako tvrdi, "zaštitare ponovno stavlja u izrazito negativan kontekst. Posebno smatra neprihvatljivim da se bez konkretno utvrđenih činjenica govori o "prekoračenju ovlasti", "demonstriranju moći" ili proizvoljnom postupanju zaštitara.
Pacijenti, te članovi obitelji i prijatelji pacijenata također su iznijeli svoja mišljenja. Prevladava ono kako je u vrijeme enormnih lista čekanja u zdravstvu pomalo smiješno da se uprava splitske bolnice bavi odijevanjem, i to isključivo pacijenata.
Među brojnim komentarima izdvojili smo jedan koji se istaknuo. Prvenstveno po uljudnom načinu obraćanja, koje je na društvenim mrežama rijetko, a zatim i po iznimno duhovitim opservacijama o odijevanju i ponašanju liječničkog i ostalog medicinskog osoblja.
Komentar je hit, moglo bi se kazat kako je ‘oprao‘ upravu KBC Split na 90 stupnjeva. U nastavku ga prenosimo u cijelosti, uživajte!
KOMENTAR:
"Čitam kako u St bolnici ženi navodno nisu dozvolili ulazak jer je imala gole ruke.
I moram priznati … podržavam.
Red je red, kuća je kuća, a kućni red mora se poštovati. Posebno kad ga domaćini vlastitim primjerom tako besprijekorno demonstriraju da čovjek poželi na ulazu obući skafander, navući rukavice i zakopčati se do obrva.
Jer gola ženska ruka, budimo ozbiljni, opasna je stvar.
Nikad ne znaš što sve jedno rame može izazvati u zdravstvenoj ustanovi. Možda poremeti tlak. Možda digne šećer. Možda netko zaboravi zašto je došao na posao.
Srećom, domaći kadar zna gdje su granice pristojnosti.
Tako imamo ponekog doktora koji svoju kutu ne zakopčava jer, pretpostavljam, medicina zahtijeva stalno prozračivanje prsnog koša. Između dva gumba prostire se bujna livada, netaknuta ljudskom rukom. Još samo tabla „Zaštićeni krajobraz“ i može se prijaviti za europske fondove.
Ali to je drugo.
To je struka.
Drugi je navukao majicu toliko pripijenu da mu bicepsi izgledaju kao da pokušavaju dati otkaz i napustiti rukave. Naknadnom istragom utvrđeno je da majica pripada mlađem bratu.
Dogodi se.
Čovjek ujutro ustane, popije kavu, opere zube i slučajno obuče konfekcijski broj četrnaestogodišnjaka. Tko od nas nije?
Ali rame pacijentice?
Ne može.
Negdje se ipak mora povući granica između civilizacije i potpunog moralnog rasula.
Ima tu i pokoja sestra kojoj su, izgleda, obične gaćice postale preskup luksuz pa je prešla na tange. Razumljivo. Inflacija. Manje materijala, manja cijena. Ekonomično i ekološki osviješteno.
A uniforma?
Nesreća pri pranju.
Stisnula se.
I to toliko da više nije jasno je li uniforma ušla u nju ili je ona ušla u uniformu.
Hlače se pretvorile u gege, bluza krenula prema sjeveru, a tange prema međunarodnom priznanju.
Ali nema veze.
Sve je po pravilniku.
Jer pravilnik, koliko razumijem, ne vidi tange.
Ne vidi ni livadu.
Ne vidi biceps koji prijeti prolaznicima.
Ne vidi vlažne pazuhe.
Ne vidi uniformu koja je posljednji put upoznala glačalo za vrijeme prošle uprave.
A posebno ne vidi prljave jezike.
Ali vidi rame.
Rame vidi iz svemira.
E, moj vojni referente...
Svatko bi danas krojio pravila, svatko bi drugome mjerio rukav, dekolte i centimetre gole kože. Svatko bi glumio kućni red, moral i pristojnost, dok mu se iza vlastitih vrata nakupilo svega. Od smeća do onoga za što je riječ „smeće“ zapravo kompliment.
I onda uvedeš nova pravila.
Jer pravilo je fantastična stvar.
Ne moraš popravljati ponašanje … produžiš rukav.
Ne moraš učiti ljude pristojnosti … zabraniš rame.
Ne moraš se baviti bahatošću … propišeš centimetre tkanine.
Ne moraš čistiti vlastito dvorište … postaviš stražara pred tuđe.
I problem riješen.
Čim narod pokrije nadlaktice, prestat će valjda primjećivati bujne livade, tange, bicepse, vlažne pazuhe, neprimjerene uniforme, bahatost i jezike kojima bi ponekad dobro došlo pranje na devedeset stupnjeva.
S pretpranjem.
I centrifugom.
Da se razumijemo, kućni red treba postojati i treba ga poštovati.
Ali ako već glumimo modnu policiju, bilo bi zgodno da policajci prvo pogledaju vlastitu uniformu.
I ogledalo.
Jer pristojnost se, začudo, ne mjeri samo duljinom rukava.
Ponekad se najbolje vidi kad čovjek otvori usta.
A tada ni rukavi do poda ne pomažu.
Naravno, govorim o pojedincima.
Oni su se već prepoznali.
A oni koji se nisu prepoznali?
Njima je tekst ionako najmanji problem.
Eto, to vam je tako.
I ja vama isto."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....