Siječanj je redovito turistički najslabije posjećen mjesec u godini, a u stopu ga prati aktualna veljača. Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, u rekordnoj 2019. godini imali smo 207 tisuća dolazaka tijekom prvog mjeseca, što se čini kao kap u moru naspram kolovoških 4 milijuna i 700 tisuća dolazaka.
Kao i svake zime, hoteli su na pola kapaciteta, apartmani privremeno ugošćuju mlade parove i studente koji će biti deportirani s prvim danima ljeta, a sezonski radnici pune baterije pred još jednu bespoštednu turističku sezonu u srcu Mediteranu.
Međutim, to nije spriječilo pojedince da ljutito pripomenu da je Split baš ove zime postao grad duhova i kako je sramotno što nemamo obilje turističkih sadržaja kao usred ljeta. Muči ih i to što starom gradskom jezgrom ne klepetaju kotačići kofera u sitne noćne sate, što zrakom ne odzvanja barem desetak različitih jezičnih skupina i što sladoledarnice ne prodaju svoje ledene slastice dok grize bura s Mosora.
Oporbenjaci Ivice Puljka čak su sazvali i presicu kako bi naglasili drastičan pad broja stanovnika te objasnili da imaju masterplan kako vratiti život u Palaču 365 dana u godini. Naravno, kulturni turizam kao takav je tek puki san i trend apartmanizacije u staroj gradskoj jezgri nije počeo s trenutnim gradonačelnikom, a neće s njime ni stati, kao ni s idućom generacijom vladajućih u Banovini.
Lagana zarada
Pa. što je zapravo izgnalo žive duše i zamijenilo ih nevidljivim duhovima i tko nas je točno prokleo? Ima više teorija, svaka je logičnija od druge i dovoljno je minimalno zagrebati ispod površine. Prvo, važno je naglasiti tržišnu svetinju – profit.
Netko tko je navikao od apartmana usred Dioklecijanove palače ubirati desetke tisuća eura nema nikakva razloga zašto se ne bi skrasio negdje u zaleđu Splita i ubirao sigurnu zaradu umjesto da se koprca među silnom turističkom svitom bez prebijene pare.
Na sličan način razmišljaju i trgovci i ugostitelji kojima je potpuno neisplativo držati otvorenim objekte izvan sezone, plaćati radnike i silnu operativu za mizeran postotak zarade u odnosu na ljetne mjesece. Osim toga, poslodavce muči i kroničan nedostatak radnika koji bi radili i u špici sezone, kamoli tijekom zimskih mjeseci.
Polugodišnji turizam
Mještani u Garmisch-Partenkirchenu sigurno ne grintaju zašto su skijališta za Veliku Gospu postala planine duhova, no nama je ipak teško utuviti u glavu da smo ljetna destinacija i da ionako gospodarski i demografski slaba zemlja nema kapaciteta za ponuditi cjelogodišnji održivi turizam.
Čovjek se zapita i gdje je nestalo ono malo humanosti i razumijevanja koje smo nekad imali za sezonce koji su godinama robijali za sitniš. Zar i ti ljudi ne zaslužuju malo odmora i predaha od ubitačne ljetne sezone u kojoj često rade po dvanaest sati i bez slobodnog dana?
No, oni koji su se zaželjeli gužvi, naguravanja i izrabljivanja, uvijek mogu posjetiti malobrojne otvorene trgovine nedjeljom i umjesto duhova nauživati se prizora živih prodavačica koje padaju s nogu radi jedne oportunističke političke odluke.