Konobari u Splitu nam otkrili iznose: ‘Amerikanci nam daju ‘lude‘ manče‘; a najveći splitski ‘lola‘ zaokruži na 1000

Ljeto na splitskoj Rivi znači pune terase, užurbane konobare i goste sa svih strana svijeta. Dok će neki račun platiti u cent, drugi će zaokružiti na cijeli iznos, a treći ostaviti desetke ili čak stotine eura napojnice, razlike u navikama turista često otkrivaju i razlike među kulturama.

Ivan Lavrić već četiri godine nosi tacnu, sve četiri godine poslužuje goste upravo na splitskoj Rivi. Posao, kaže, nije lagan, posebno tijekom sezone kada je grad prepun turista. Ipak, ljeti se trud itekako isplati.

– Kada je manča u pitanju, sve ovisi od osobe do osobe. Britanci su posebna priča. Kod njih je nekako podijeljeno. Nekad će stvarno dobro ostaviti, a nekad će se uvrijediti na sam koncept napojnice. Ne bih to nužno dijelio po državama, iako se ipak vide određeni obrasci koji imaju veze s kulturama – kaže Lavrić.

Među gostima se, prema njegovu iskustvu, posebno ističu Amerikanci.

– Njima je napojnica sastavni dio kulture i najčešće ostavljaju između 10 i 15 posto računa, a nije rijetkost da sami sugeriraju i 20 posto. Kod drugih gostiju situacija je šarolika. Veliku ulogu igra i način plaćanja. Kada gost plaća gotovinom, napojnica često ovisi isključivo o njegovoj odluci. Kod plaćanja karticom situacija je nešto drukčija jer uređaj nudi mogućnost odabira postotka napojnice.

Da je napojnica u SAD-u gotovo sastavni dio kulture, potvrđuju i Amerikanke koje smo susreli na splitskoj Rivi. Lily i Paige iz Kalifornije, objašnjavaju da se u njihovoj zemlji od napojnica često zapravo nadopunjuje plaća konobara.

– Napojnice u restoranima definitivno se očekuju jer obično imaš prilično nisku plaću, pa ti zarada većinom ovisi o napojnicama – govore.

U Kaliforniji, dodaju, uobičajeno je ostaviti između 15 i 20 posto, dok se 20 posto smatra standardom.

Francuzi su, barem prema iskustvima splitskih konobara, među gostima od kojih se napojnica najrjeđe očekuje.

Od njih nećete dobiti ni centa – kažu nam.

To potvrđuje i Deborah iz Francuske koju smo zatekli u Splitu.

– To je točno, mi ne ostavljamo napojnicu. Razlog je tomu što je kod nas u Francuskoj usluga obično uključena u cijenu. Zato je i ne moramo ostavljati, jer nam se već uračunava u ukupni iznos koji plaćamo. Naravno, ako je usluga bila doista izvrsna, ostavit ćemo napojnicu, ali to je ipak iznimka – objašnjava.

Upravo to kao jedan od razloga navode i splitski konobari. Gost koji dolazi iz zemlje u kojoj je napojnica već uračunata u cijenu ne mora nužno ni pomisliti da se u Hrvatskoj očekuje nešto dodatno.

– Oni gledaju prema svojoj kulturi i ne znaju da je ovdje drukčije – dodaje Lavrićev kolega Pablo Rodrigues, koji na Rivi radi tek četiri mjeseca.

Pablo je rođen u Beču, majka mu je iz Kostarike, a otac iz Omiša. Iako je relativno nov u ugostiteljstvu, već je primijetio koliko se navike gostiju razlikuju.

– Neki ostave malo više manče, neki ne ostave ništa. Ako je dobra usluga, mislim da je deset posto uvijek fer. Ali neki jednostavno u svojoj kulturi nemaju običaj ostavljati – primjećuje Pablo.

Da razlike među turistima nisu samo dojam konobara, smatra i splitski poduzetnik Miroslav Svaguša, koji ima iskustva u različitim ugostiteljskim djelatnostima.

Prema njegovu iskustvu, među najškrtijim gostima kada je riječ o napojnici su Šveđani. Navodi i mlađe Engleze, Portugalce, Talijane i Francuze kao goste od kojih napojnica, kaže, teško dolazi. S druge strane, Amerikanci su, tvrdi, sasvim druga priča.

– Kad vam dođe Amerikanac, on će vam ostaviti 20-50 dolara bez problema – ističe Svaguša.

Nijemci su, prema njegovu iskustvu, negdje između – ostave desetak ili dvadesetak eura, dok su Austrijanci, Irci i Norvežani također među gostima od kojih se može očekivati napojnica.

Da je napojnica sastavni dio kulture u Njemačkoj potvrdila nam je i Ana, koja i sama radi u ugostiteljstvu.

– Mislim da je kultura ostavljanja napojnica u Njemačkoj vrlo popularna. Mnogi ljudi ostavljaju dobre napojnice. I ja radim kao konobarica u Njemačkoj, sasvim je normalno ostavljati napojnicu. Ljudi najčešće zaokružuju račun na veći iznos. Ako je račun, primjerice, 11 eura, zaokruže na 15, a ako je 18 eura, onda na 20. Uglavnom se zaokružuje na sljedećih 5 ili 10 eura. Upravo sam u kafiću ovdje na Rivi konobaru ostavila 2-3 eura.

No, nije svugdje napojnica dio kulture.

Adam i Joanna iz Poljske kažu da, kada je usluga dobra, ostavljaju pet do deset posto od ukupne cijene. 

– To je neko nepisano pravilo u Poljskoj. Ali, bili smo u Japanu, tamo, na primjer, nema napojnica. Ostavljanje napojnice u Japanu je ponižavajuće. Stekla sam dojam da je to sasvim u redu – konobar za svoj posao dobiva plaću, ne moramo ga dodatno plaćati.

Tom iz Češke, pak, govori da je kod njih deset posto uobičajeno pravilo i da istu naviku primjenjuje i na putovanjima.

– Navikli smo davati napojnice u restoranima i barovima. Otprilike deset posto. Možeš dati više, možeš manje, ovisi o kvaliteti usluge – objašnjava Tom.

Slična je situacija i s domaćim gostima. Lavrić kaže da među Hrvatima postoje velike razlike, no jedan Splićanin posebno mu je ostao u sjećanju.

– Definitivno Željko Kerum – otkriva nam.

Prisjeća se da je imao iskustva s bivšim splitskim gradonačelnikom i poduzetnikom te tvrdi da je znao ostaviti izdašnu napojnicu.

– Rastrošan je i zna ostaviti. Ako je račun 900 eura, sigurno će zaokružiti na 1000 – kaže kroz smijeh.

Svaguša, međutim, ne želi izdvajati pojedince. Kaže da među domaćim gostima najviše ostavljaju oni koji imaju najviše novca, a njegova je osobna navika ostaviti nekoliko eura za konobara.

– Ja nikad nisam otišao, a da nisam ostavio manču. Ako je ovdje konobar, dva-tri eura. Ako mi netko očisti cipele, ostavim deset eura – poručuje.

A koliko napojnica može dosegnuti na splitskoj Rivi?

Lavrić se prisjeća nekoliko situacija, a jedna mu je posebno ostala u sjećanju. Na jednom većem stolu napojnica je iznosila više od 400 eura.

Takve se napojnice, objašnjava, ne zadržavaju nužno samo za konobara koji je posluživao stol. U lokalu postoji interni sustav raspodjele.

– Sva manča koja dođe na karticu ide nama, a određeni postotak koji je vezan uz promet ide barmenu, pomoćnom konobaru ili se dalje dijeli, ovisno o internim pravilima firme – pojašnjava.

I tu zapravo nastaje zanimljiva splitska priča o manči. Za Amerikanca je 15 ili 20 posto gotovo očekivani dio računa. Francuz će se pitati zašto bi dodatno plaćao nešto što je već uključeno u cijenu. Čeh će se držati svojih deset posto, a netko drugi neće ostaviti ništa.

U Splitu, pak, pravila nisu toliko stroga – ali napojnica je dio ugostiteljske kulture.

I dok će većina konobara vjerojatno reći da je najvažnije da je gost zadovoljan uslugom, jedna stvar je sigurna: na splitskoj Rivi za istim stolom susreću se različite kulture, a s njima i potpuno različite navike plaćanja. Ponekad je to nekoliko eura, ponekad 20 posto, a ponekad – više od 400 eura.