Posljednjih tjedana veći dio i takozvanih običnih ljudi zgraža se – opravdano! – nad sudbinom žena u Afganistanu kojima je izgledan gubitak dosadašnjih skromnih prava i životnih prilika koje nikad nisu ni bile bogzna što. I to je prirodno i ljudski. No bez namjere da umanjim značaj i potrebu za tom plemenitom empatijom i bez primisli da uspoređujem babe i žabe, pitam se – a di smo mi?
To mi je pitanje iskrsnulo nakon suočavanja s naoko neusporedivom informacijom da u Splitu, drugom najvećem gradu u zemlji, u vrtićima nema dovoljno mjesta za svu našu djecu. Nakon prvog upisnog kruga ostalo je neupisano čak 556 djece, a nakon žalbenog roka bez mjesta u vrtiću ostalo je 263 djevojčica i dječaka. Zacijelo su brojni roditelji pristali, po principu daj šta daš, smjestiti djecu ...