Iako u javnosti prevladava percepcija kako pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja u svojim akcijama najviše tragaju i spašavaju inozemne turiste, moram istaknuti da to nije istina. HGSS-ovci u 65 posto, ako ne i 70 posto slučajeva spašavaju hrvatske državljane. Ostatak od 30 do 35 posto spašavanja odnosi se na strance, kazuje nam Grgo Puljas, dopročelnik HGSS-a iz HGSS-ove stanice Split.
Na području Splitsko-dalmatinske županije postoje dvije HGSS-ove stanice, splitska i makarska. Te dvije stanice, odnosno njihovi pripadnici, tijekom godine dana odrade nekih 100-tinjak akcija spašavanja (planine, rijeke, more, bujične poplave...) i to je prosjek akcije posljednjih nekoliko godina. Istini za volju, kako u RH, odnosno u Dalmaciju dolazi sve više turista, tako i broj akcija raste, a najviše posla HGSS-ovci imaju tijekom ljetnih mjeseci, od lipnja do rujna.
- Kolovoz je mjesec u kojemu smo najaktivniji i kada imamo najveći broj akcija. Moram istaknuti da smo sada u rujnu ove godine također imali dosta akcija, a ono što je možda najinteresantnije, jest činjenica da je većina tih akcija bila vezana za dementne, starije ljude koji odlutaju iz svojih kuća, stanova, domova za starije i nemoćne i onda ih mi idemo tražiti, kazuje Puljas.
Iz godine u godinu se brojka “nestanaka” dementnih ljudi povećava.
- Moram vam biti jasno da je Zagora opustošila, da su sela u toj našoj Dalmatinskoj zagori napuštena, odnosno da u njima živi vrlo mali broj starijih ljudi. Mladih ljudi nema, nema tko skrbiti i paziti za stare i onda, u nekom trenutku svog života ti ljudi odlutaju, odu nekamo, da i sami ne znaju gdje. Sve je to tužno i vjerujte svaki puta kada je takva akcija u pitanju s posebnom pažnjom, voljom i željom da pronađemo takvu osobu odlazimo u akciju. Nas u HGSS-u nazovu njihova djeca i kažu da su stariji članovi njihove obitelji otišli od kuće, da ne znaju gdje su i da im je potrebna pomoć. I onda mi krećemo u potragu za tim ljudima. I mediji često ne izvještavaju javnost o takvim potragama, jer je javnosti interesantnije pročitati kako je nestao neki inozemni turist, nego neka starija, dementna osoba, nečiji otac ili majka, kazuje Puljas.
Kako se ponašaju demente osobe kada ih pronađete i jesu li potrage za njima teške?
- Gotovo uvijek su dezorijentirani, ne znaju gdje se nalaze i zašto se uopće nalaze na tom području. To su u pravilu ljudi koji su se vratili u djetinjstvo i nemaju realnu sliku što se dogodilo, potpuno su odmaknuti od trenutka. Oni najčešće odlutaju iz obiteljskih kuća, a kao što sam rekao, znaju otići i iz domova za starije i nemoćne, pa bi možda nadzor u tim domovima trebao biti malo bolji, kako oni ne bi mogli odlutati. Ukoliko je područje iz kojeg je nestala dementa osoba “pokriveno” nadzornim kamerama, preko njih možemo barem vidjeti smjer u kojemu se uputila ta i takva dementna osoba. I onda je potraga umnogome olakšana, jer znamo u kojem smjeru moramo ići. Ukoliko nadzornih kamera nema, potraga je puno teža, kazuje Puljas.
HGSS je opremljen dronovima. Pomažu li oni i koliko u tim potragama?
- Jako puno pomažu, tehnologija koja nam izuzetno puno znači i danju i noću. Dronovi su naše “oči iz zraka”. Uz pomoć njih smo već pronalazili ljude i moram reći da se radi o vrhunskom resursu koji se razvija ogromnom brzinom, kazuje Puljas.
Kada su u pitanju stranci, kakve su za njima potrage?
- Najviše tražimo amatere koji nisu pripremljeni za izazove planinarenja, odlazaka na pučinu i koji odlaze u razne izazove, a da nisu ni svjesni opasnosti koja tu vreba. Činjenica jest da Hrvatsku godišnje posjeti preko 20 milijuna turista, a imamo i veliki iskorak u outdoor turizmu (aktivni turizam boravka u prirodi), koji sustav mora pratiti. Najviše potrage za stranim turistima smo imali od 1996. pa do 2010. godine, a nakon toga počinju prevladavati potrage za “našim ljudima”. Evo, od početka ove godine na području Splitsko-dalmatinske županije smo imali četiri smrti, od čega je jedna inozemnog državljanina, a tri su smrti naših državljanina, kazuje Puljas.
Naš je sugovornik od 2004. godine u HGSS-u i prvo je bio volonter, a posljednjih 15 godina je profesionalno vezan za HGSS. Zanimalo nas je, što se čovjeku s tolikim iskustvom u spašavanju ljudskih života, najviše urezalo u memoriju?
- Svašta sam prošao u ove 22 godine, ali ono što mi najviše ostaje u pamćenju i ono što me najviše muči, jesu ljudi koje nismo pronašli. Gdje su, zašto su otišli i gdje se sada nalaze, to je ono što me “izjeda”. Jednostavno o tome često razmišljam i takvi se događaji čovjeku “urežu” u pamćenje. Zašto ih nismo uspjeli spasiti? Nikako ne mogu dati odgovor na to pitanje. U našoj Županiji takvih je slučajeva godišnje jedan do dva, tako da ih je u posljednjih 10 godina bilo 10-15. I u pravilu se radi o “našim” ljudima, iako ima i jedan manji broj turista. Svi oni se još uvijek vode kao i nestali i njihovi slučajevi su “otvoreni”, kazuje Puljas.
Potraga za njima još nije završila?
- Ne, svaki puta kada se krećemo terenom ili terenima gdje su oni posljednji puta viđeni ili za koje se smatra da su na tom terenu nestali, mi s posebnom pozornošću promatramo, tražimo i gledamo uokolo, ne bi li pronašli neki predmet, komad odjeće, znak da bi oni mogli biti tu, u blizini tog mjesta. Stalno prikupljamo nove informacije. Vrlo često nam od najveće pomoći kod takvih slučajeva budu planinari ili osobe koje beru šparoge. Oni su ti, koji se ne kreću samo obilježenim stazama, već “odlutaju” u prirodu, “odvuče” ih šparoga, pa idu u berbu i onda znaju “naletjeti” na nečije posmrtne ostatke. Teško je izvan staze pronaći ljude, nečije posmrtne ostatke ili predmete koji bi ukazivali da je taj netko bio tu. U pitanju su ogromna prostranstva i najčešće “slučajni” berač šparoga ili planinar koji je skrenuo s puta pronađe nešto takvo, kazuje Puljas.
Akcije spašavanja su same po sebi opasne i nose veliki rizik. Čuvaju li sebe spasioci?
- Naravno da se čuvamo, jer ako se nama nešto dogodi, onaj koji treba našu pomoć sigurno neće biti spašen. Kroz sustav našeg školovanja posebnu pozornost stavljamo na sigurnost naših članova. Oprezni smo, pazimo se i u 75 godina postojanja Gorske službe spašavanja u Hrvatskoj nije nam se dogodilo da je u našim akcijama poginuo neki naš član. I na to smo ponosni, zbog toga smo sretni. A, moram priznati da nam u našoj sigurnosti silno pomaže tehnologija i oprema koju posjedujemo. Opremljeni smo najsuvremenijom opremom, rekao bih da imamo opremu “ispred vremena”, ali naše znanje i naši ljudi su ipak naše najveće blago, ističe naš sugovornik.
Spada li HGSS među bolje svjetske Gorske službe spašavanja?
- Apsolutno. HGSS je član IKAR-a (međunarodne organizacije Gorskih službi spašavanja) i mi imamo jako puno toga za prezentirati našim kolegama po svijetu. U drugim državama imate Gorske službe koje samo spašavaju ljude iz stijena (planina), a mi smo osposobljeni za spašavanja iz rijeka, mora, planina, iz poplava, bujica... Ja nisam čuo da je itko od naših kolega iz svijeta tragao za dementnim ljudima. I sve su to naše prednosti. Također, moram istaknuti izuzetnu suradnju sa vatrogascima, Crvenim križem. Uvijek im se stavljamo na raspolaganje i uskačemo im kada im je to god potrebno. I sada, kada su bili ovi strašni požari u Omišu i na Braču, pomažemo im najbolje i najviše što možemo, tako da se oni mogu skoncentrirati na gašenje požara. I oni nama pomažu kada je to potrebno, tako da je pomoć i poštovanje među tim službama uzajamno, zaključuje Puljas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....