Zakonsko pravo na štrajk imaju svi radnici u Hrvatskoj osim nas djelatnika Hitne medicinske službe.
Osim što nam je zakonski onemogućen, štrajk kao instrument u borbi za naša prava nikad nije bio opcija nas hitnjaka iz moralnih vrijednosti prema našim pacijentima, poručili su djelatnici Hitne medicinske službe, revoltirani ignoriranjem države što se tiče nepovoljnih uvjeta rada i vrednovanja istog, koje je uslijed štrajka vozača tramvaja aktualizirano.
“Hitnjaci” su prošlog listopada prosvjedovali, a u fokusu njihovih potraživanja prema državi bio je beneficirani staž. Razgovarali smo tim povodom, točnije povodom štrajka ZET-ovaca (koji je otvorio i pitanje njihovih radničkih prava) s dvojicom članova udruge “Hitna uživo 194”, te HMS-a: medicinskim tehničarem Petrom Marasovićem (40), koji obavlja stresan posao na kontakt-liniji s pozivateljima Hitne, te dugogodišnjim vozačem vozila Hitne pomoći, odnosno članom medicinskog tima Juricom Miletićem, 57-godišnjakom koji bi, povjerava, odmah išao u mirovinu – da može.
Da je kojom srećom, ali te sreće nema, imao beneficirani staž, koji bez sumnje zaslužuje. Ukinut im je davnih dana, tijekom mandata ministra zdravstva Andrije Hebranga.
– Pogledajte ovu situaciju: zovu nas na intervenciju zbog ranjavanja, dolazimo mi i policija. Policija ima beneficirani staž, mi nemamo. Psihički labilna osoba, taj ranjenik, nasrne na nekog iz medicinskog tima, ozlijedi ga. Pitam se, zašto i mi ne bismo imali tih nekoliko mjeseci godišnje pridodano kao beneficirani staž? Zašto smo samo mi diskriminirani? Ne kažem ja da beneficirani staž policajci nisu zaslužili, dapače. I ZET-ovci, ma svi vozači, to je odgovoran posal. Ali zašto smo samo mi izvisili u toj križaljci? - ojađen je Miletić, u službi već 31 godinu. Točnije, od “Oluje”.
Narušeno zdravlje
– Je, bija sam branitelj godinu i po dana, moga san tražit penziju ali nisam. Sad mi je žaj; više bi mi se isplatilo i financijski, i u svakom drugom pogledu. Za mene je kasno, da ovi čas uvedu beneficirani staž meni je svejedno, moji vršnjaci u drugim službama evo idu u penziju, traže drugi posal dok su još u snazi, imat će više vrimena i novaca, a manje stresa. Ja san dobija unučicu, ne stignem je vidit kako triba. Uz nju, dobija san i šećer, a štitnjača mi je odavno nikakva. Eto, to san dobija umisto beneficiranog staža – trpko se našali Miletić dok ispija kavu sa sladilom, bez šećera. Kad počne nabrajati što proživljava u radnom biltenu, svaki mu je gutljaj sve gorči.
– Ima nekih stvari o kojima vi ne smijete ni pisat, a nama zauvik ostanu u sjećanju. Suicidi mladih ljudi. Dica koja ne prežive. To se nosi doma, potiskuje, a onda kad gledam sa ženom neki film na televiziji, puknem pa se isplačem. A znate šta je najgore od svega? Šta nema predaha – u dahu će Miletić.
U priču se uključuje Marasović.
– Koliko mi je poznato, nakon intervencije naši kolege u Sloveniji budu poslani kući; prirodno je da čak i iskusni djelatnici medicinskog tima budu potreseni nakon reanimacije, i slično. A znate što dobiju naši: novu intervenciju – uglas zaključuju Dalmatinci iz HMS-a.
Marasović inače živi u Trilju, Miletićeva je adresa u Solinu.
Vratimo se još malo starijem kolegi, čovjeku koji inače “završeni” vozač, profesionalac koji je život proveo na cesti. I s ljudima u ljutoj nevolji, životnoj ugrozi.
– Ljudi misle: “ti samo voziš”. Ili, navika si. Nisam ja, brajo moj, nisam ja ništa navika, nit sam od kamena, čovik sam. Nego nemam izbora. Mogu ić na bolovanje, lagat, lažirat invalidsku penziju, ali onda ću kompromitirat kategoriju (vozačku dozvolu, nap.a.), a i grišin dušu. S druge strane, poštenje se ne isplati. Govoreći o plaći, i nije tako loša, ali je osjetno niža nego ZET-ovcima, i ovisi o broju prekovremenih sati, noćnim smjenama...
Mlađi kolege su u debeloj prednosti jer koriste porezne olašice na malu dicu, moji su već odrasli a itekako bi mi dobro došlo tih par stotina eura više na plaću – iskreno će Miletić, čovjek koji je više od tri desetljeća “na cesti”.
Nenormalan tempo
– Sedamnaest godina bija san vanjska ispostava Zavoda za hitnu medicinu, ispostava Muć. Pa deset godina vozija relaciju Split - Kaštela - Solin - Trogir, a sad san Split. Šta je najgore? Brajo moj, Split je najgori. To je rudnik. Može te nazvat neko iz Šimićeve, to je iza kantuna, ili iz Sitnog Gornjeg, to isto spada pod Split. A zovu stalno, nema predaha – veli vozač, koji iz godine u godinu – točnije, iz desetljeća u desetljeće – polaže potrebne ispite i obavlja liječničke preglede.
– Liječnički (kolokvijalno, nap.a.) je svake druge godine, a svake tri godine triba proć edukaciju na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo, triba poznavat medicinsku opremu, priskočit doktoru i tehničaru. I onda kažu: “Ti samo voziš”. Kako da ne – ironično će naš sugovornik, koji je bezbroj puta “dao ruke” prilikom reanimacije, nagledao se svega – i to što je doživio “donio kući”.
– Jednom je jedna cura, koja se udala u Podstranu, rekla da je “od 20 godina braka sedam godina provela vozeći se u koloni do kuće”. E, tako san nekako i ja, kad sve zbrojin, od ovih trideset i jednu godinu nekih sedam i po godina proveja odvojen od žene, naime, radeći noćne smjene. Tako žive i pomorci, znam, ali oni znaju zašto tuku more, zašto nisu u krevetu sa ženom. Ja ne znam – ilustrira solinski hitnjak.
Radni ritam mu je sljedeći.
– Znači, vako ja radin: dvanaest sati smjena, pa san slobodan 24 sata. Onda opet dvanaest sati noć, pa 48 sati slobodan. Reka bi neko: super, slobodan si dva dana, i jesam. Ali to nije normalan život: danas radiš cili dan, sutra cilu noć. Nema normalnog ciklusa spavanja, sanjan krevet a onda legnem i ne mogu zaspat. Spavam u prosjeku tri ure, navika san “ubit oko”, a ne spavat ka normalni ljudi.
A godišnji? E, to je opet priča za sebe. U sezoni, liti jel, nema ga; povećan je opseg posla, ne moš dobit godišnji. Evo, meni je osta cili ovogodišnji godišnji, a i četri dana lanjskog. Pisa san da mi daju nešto u studenom (dio godišnjeg odmora, nap.a.), iša bi u Vukovar, na obljetnicu pada grada-heroja. Valjda će mi odobrit – priželjkuje Jurica Miletić, nekadašnji branitelj, kojemu je i brat bio u Domovinskom ratu, i teško je ranjen. Njegovi počeci rada u sektoru zdravstva neformalno započinju upravo u poraću, sa skrbi o bratu, doznajemo.
Više od 300 poziva dnevno
– Nema pravila, i nema godišnjeg odmora prema željama, nego kako posal dopusti. Dogodi se i da neko od kolega ode usrid lita na bolovanje; tek onda nadrljaš od posla – primjećuje.
– Tristotinjak poziva na dan je “dobar dan” – domeće Marasović, koji je iz osobnih razloga i zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća, pak, smješten s terena u kontakni centar, u kojemu rade ukupno petorica djelatnika.
– Proša san ja i teren, školova san se za rad u zdravstvu, iša u Srednju medicinsku školu, i mogu vam uvjereno reć: bit na kontaktu je najteže od svega. Je, tu se sjedi dvanaest sati, ali je užasno naporno i odgovorno, ne smiješ otić u WC bez da te drugi kolega pokriva. Stalno moraš bit fokusiran, tolerancija na pogrešku je nula. Pogreška može značit izgubljen život... Pacijenta ne vidiš, šta bitno otežava procjenu. Vozilo ne smiješ poslat olako, netko zove zbog upornog kašlja i misli da je to dovoljno za dignit tim. Ima ih koji zovu jer ih bole leđa a da nisu popili ni lekadol.
Na nama, tehničarima u Prijavno-dojavnoj jedinici je odgovornost i procjena stanja pacijenta. Zato smo stalno podložni kritici i traženju očitovanja, a onaj tko ih ne mora iznosit je jedino onaj tko šalje vozilo na svaki poziv, šta može značit uzaludno trošenje resursa. Ako je vozilo zauzeto zbog neke sitnice, može se dogodit da ga nema za ozbiljnu intervenciju koja će se dogodit par minuta kasnije. Ovo je psihički stvarno težak posao, slomi te nakon radnog dana gore nego da si kopa – razložno zaključuje medicinski tehničar s radnim mjestom u Medicinsko prijavno-dojavnoj jedinici (MPDJ) u Hitnoj medicinskoj pomoći, te jednako neudobnim smjenama.
– Radi se od sedam do 19 navečer, ili obrnuto: noćna smjena je od 19 do sedam ujutro. Naravno, nemamo ni mi beneficirani staž. Triban li reć da smo ga zaslužili? - trpko se pita Marasović, koji je također u službi od prvog dana nakon srednjoškolskog obrazovanja. Osamnaest godina je u redovima Hitne.
– Strada psiha, stradaju leđa od sjedenja. Čovik opati, kako god okreneš – dopunjava Miletić jade mlađeg kolege, koji je prošao i terensko “radilište”.
Nekad su i kaskaderi
– Zašto mi tražimo beneficirani staž? Sad vam je vjerojatno jasnije – Marasović će, Miletić potvrdno kima. Zna o čemu se radi, itekako.
– Evo, ispričat ćemo vam jednu anegdotu: dogodila se potreba za intervencijom, medicinskom, na trinaestom katu zgrade u kojoj u tom trenutku nije radija lift. Šta se onda dogodilo? Jasno, triba doć pješke na trinaesti kat. I to ne samo članovi medicinskog tima, nego svi sa torbama i opremom, koja teži i više desetaka kila.
Taj put su se popeli, uspješno proveli reanimaciju (što je trajalo nekih 40-ak minuta), pa zahvaljujući susretljivom predstavniku stanara koji se, srećom, tu zatekao, preskočili, prebacili se preko krova terase s unesrećenikom na nosilima na drugi ulaz gdje je lift bio u funkciji, i onda napokon spustili do vozila.
Sad recite, jel isto kad takav kaskaderski pothvat poduzima osoba od tridesetak-četrdeset godina ili tehničar pred penziju, čovik od 64 godine? Pa vatrogasci rade takve zahvate, ali njihov je staž beneficiran. Jedino mi smo izvisili. Tu nepravdu triba hitno ispravit – apeliraju Jurica Miletić i Petar Marasović, udruženi pripadnici Hitne medicinske službe Hrvatske, obespravljeni i nakon neuspješnog elaborata o složenosti poslova financiranog vlastitim (sindikalnim) sredstvima, za koji su dobili odbijenicu.
No, ipak ne gube nadu, a borbu nastavljaju svim pravno raspoloživim sredstvima, najavljuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....