Aeroklub Split za dvije godine obilježit će stotu obljetnicu. Prema kazivanjima, slavni splitski avijatičar Ignacije Bulimbašić (31. srpnja 1886. - 19. studenoga 1976.) prvi put je još 1913. godine svoj avion prizemljio na stari Hajdukov plac kod Plinare. Taj moderni Ikar zapalio je iskru ljubavi među Splićanima prema zrakoplovstvu pa je 1927. godine i formalno osnovan Aeuroklub Split.
Kroz svoju uskoro stogodišnju povijest Aeroklub Split i njegovi članovi nizali su brojne uspjehe, nekada nažalost i tragedije. Kao barjaktari dalmatinskog zrakoplovstva članovi splitskog kluba prenosili su s generacije na generaciju štafetu svojih aktivnosti, uvijek s novim iskoracima, bilo da se radi o zrakoplovnom modelarstvo, padobranstvu, zrakoplovnom jedriličarstvu ili letenju motornim avionima.
Sjedište i uprava Aerokluba Split od utemeljenja je bilo i ostalo u Splitu dok su se praktične aktivnosti odvijale na sinjskom sportskom aerodromu Piket. Članovi kluba dolazili su najviše iz Splita, a potom iz Sinja, dalmatinskih otoka i drugih dijelova Dalmacije, ali i iz cijele Hrvatske i šire.
Ususret velikom jubileju Aeroklub Split odlučio je uz potporu medijskog pokrovitelja Slobodne Dalmacije svoju aktivnost, kroz povijest i naročito najnoviju, predstaviti najširoj publici. Posebno stoga što su zrakoplovne aktivnosti još prije nekoliko desetljeća smatrane nestvarnim i nedostižnim. Danas smo svjedoci da svatko tko to želi i ima potrebne psihofizičke predispozicije može postati aktivnim članom u bilo kojoj klupskoj sekciji.
Ovaj novinski serijal predstavljanja Aerokluba Split na stranicama Slobodne otvorit ćemo pričom o najnovijem svjetskom rekordu "splitskog Slovenca" ili "slovenskog Splićanina" 80-ogodišnjeg prof. emeritusa dr. sc. Borisa Kožuha, koji je član Aeorokluba Split od druge polovice prošloga stoljeća.
Kožuh je zrakoplovni jedriličar i učitelj jedriličarstva, a svjetski rekord postigao je u dosegnutoj visini tegljenja jedrilice autozapregom čime je s trona skinuo češkog olimpijca Jiria Lenika. Čeh je držao rekord od 1.223 metra. Kožuh je 21. veljače svoju jedrilicu uz vuču autozaprege podigao do visine od 1.293 metra. Nadmašio je svjetski rekord Jiria Lenika za 70 metara. Evo Kožuhove priče:
- Cijelo moje početničko školovanje za pilota zračne jedrilice bilo je u znaku vitla. I na svoj prvi samostalni let sam poletio uz pomoć vitla. Tako je vitlo postalo i ostalo moj najomiljeniji način polijetanja. Nema ništa ljepše od pogleda na hangar, koji tone u dubinu i postaje sve manji. Imam na tisuće takvih polijetanja.
Tako je to bilo, sve dok nisam vidio film u kojem su momak i djevojka na neobičan način putovali sjevernom Amerikom. Imali su automobil i jedrilicu Blanik. Djevojka je automobilom povukla Blanik u zrak. Predvečer su se našli na mjestu do kojeg je Blanik na termici preletio. Slijedeće jutro ga je ponovo povukla u zrak i tako dva tjedna. Naravno da je film bio idealiziran, ali je ipak ostavio jak dojam na mene.
Tih dvoje mladih su vam "usadili crva" koji Vas je natjerao na nova razmišljanja?
- Na internetu sam našao nekoliko foruma na kojima su piloti raspravljali o vuči jedrilice automobilom. Čitavu zimu sam se o toj vuči dopisivao s ljudima širom svijeta. Najzanimljiviji sugovornik je bio Peter Mulhare iz mjesta Whangarei na Novom Zelandu. Jednoga dana od njega je došao poziv: "Dođi na Novi Zeland i okušaj vuču automobilom u našem klubu".
Otišli ste na Novi Zeland?
- Kako odbiti takvu ponudu? Iste zime sam se pojavio na aerodromu Whangarei. Polijetanje pomoću automobila je bilo još zabavnije nego pomoću vitla. Tako su se otprilike istovremeno u meni probudile dvije ljubavi: ljubav do toga za mene povijesnog načina polijetanja i ljubav prema povijesnim jedrilicama. To je u meni ostalo do danas. Odmah po povratku su počele pripreme za takva polijetanja kod nas.
Koliko Vam je trebalo da novozelandska iskustva s autozapregom primjenite u Hrvatskoj?
- Odmah po povratku inicirao sam pripreme. Prijatelj Zoran Premuš je konstruirao prvu kuku za automobil. Mislim da smo baš u tehničkoj potpori za vuču jedrilice automobilom napravili velik korak, mjereno na svjetskoj razini. Ni jedan jedini let nismo napravili pomoću improvizirane tehnike. Stvorili smo bazu podataka o brzinama za više tipova automobila i jedrilica. Stalno smo pratili prognoze vjetra. Prije svakog polijetanja smo mjerili jačinu i pravac vjetra te iz tablica određivali potrebnu brzinu vuče. Prve letove smo izveli u Sinju gdje nam se, uz ostale, kao član tima priključio Goran Kovačević. Postizali smo visine od 200 do 250 metara i ni jednom nismo imali nikakav opasniji događaj. To je bilo dobro, ali želio sam postići više.
Travnatu pistu sinjskog Piketa zamijenili ste betonskom na Grobniku?
- Odlične uvjete za vuču automobilom našao sam na Grobniku. Betonska staza dužine 1600 metara omogućavala je s jedrilicom dvosjedom visine oko 400 metara. Nakon nekoliko sezona na Grobniku i više stotina ostvarenih letova, počela me progoniti želja po još većim visinama.
Rekli ste da Vas je tada počela progoniti misao o visini od tisuću metara?
- Na forumu o vuči automobilom našao sam podatak da je najviša zabilježena visina vuče 720 metara. Tako su kruna naših istraživanja postala rekordno visoka polijetanja. Na kraju mi se osmjehnula sreća. Prijatelj iz Poljske Roman Kiełpikowski me pozvao da posjetim aerodrom gdje on leti kao nastavnik. Tamo izvode visoka polijetanja pomoću vitla i pripremaju se na postavljanje svjetskog rekorda. I doista, vrlo brzo je stigla vijest da su postigli visinu 1852 metra.
Ta vijest Vas je odvela u Poljsku?
- Odmah mi je bilo jasno da moram tamo. Aerodrom Biała Podlaska sam posjetio u proljeće. Najvažnija je za mene bila spoznaja da osobine aerodroma obećavaju do tada neviđene visine u vuči automobilom. Sljedeće godine smo došli s dvije jedrilice i za tjedan dana poletjeli tridesetak puta.
Za naše pokušaje smo izabrali najbolju moguću kombinaciju: pomoćnu betonsku stazu od 2400 m, koja ima travnato pretpolje dužine 2000 m. S dvosjedom Bocianom smo postizali visine iznad 700 metara. Naš najviši let od 756 metara značio je rekordnu visinu u vuči jedrilice automobilom. Budući da je aerodrom omogućavao još viša polijetanja, odlučili smo doći za godinu dana s drugom jedrilicom.
Vratili ste se?
- Naravno, 2019. smo došli opet ali bolje opremljeni i s boljom jedrilicom. Bila je to povijesna jedrilica Zlin-24 Krajanek. Već prvog dana smo postigli što smo željeli, i još mnogo više. Tog je dana svjetski rekord postavljen u svakom letu. Redom su bile postignute visine: 943 m, 1024 m, 1050 m, 1177 m i konačnih 1223 m koji rekord je postigao Jiri Lenik. Optimistički sam prijavio pokušaj postavljanja novog rekorda za Guinessovu knjigu rekorda. Aerodrom Biała Podlaska krajem te godine je, međutim, ponovno preuzela vojska i tako je jedan od najboljih terena za rekordne visine u cijeloj Evropi nepovratno izgubljen.
Jeste li izgubili nadu?
- Postalo je jasno, da ću to vrlo teško ostvariti. Ipak se pojavio tračak svjetla u tami, aerodrom Boleraz kod grada Trnava u Slovačkoj. Teren je čak duži ali nije toliko pogodan za vuču automobilom kao aerodrom Biała Podlaska. To je ustvari poljski put uz rub tri kilometra dugog aerodroma, koji se nastavlja u istom pravcu još nekoliko kilometara.
Zbog radova na poljima put nije uvijek upotrebljiv u cijeloj dužini. Kod postavljanja dosadašnjih rekorda staza za automobil je bila duga 2400 metara. Ovdje će taj dio biti dug oko 2900 metara. Pošto ni na jednom dijelu nema asfalta, odlučili smo uzeti lakšu i sporiju jedrilicu, kako bi automobil mogao vući što manjom brzinom. Sve pripreme su usmjerene na pokušaj leta do visine preko 1500 metara. Nabavljen je konop promjera 3 mm i dužine 2200 m, a vrlo lako ga se moglo produžiti za još nekoliko stotina metara. Konop kod dosadašnjih rekordnih letova je imao težinu oko 75 kg, a naš je bio težak manje od 20 kg iako je bio 200 metara duži.
Sve to se, ipak, pokazalo nedovoljnim?
- Nije teklo kako smo planirali. Novi pokušaj postavljanja rekordnih visina ostvarili smo tek šest godina kasnije. U proljeće 2024. godine pojavio se oglas o prodaji jedrilice L-Spatz 55 koja je vrlo pogodna za visoka polijetanja vučom automobila. Uz to je bila i cijena vrlo atraktivna i bez kolebanja sam tu jedrilicu kupio. Jedrilica je vrlo lagana, ima malu minimalnu brzinu i vrlo dobre aerodinamičke
osobine. Nakon toga je Jaroslav nabavio vrlo pogodan automobil za vuču. Tako smo dobili posljednje što nam je nedostajalo za novi napad na stare rekorde. Sve okolnosti su se pozitivno složile u veljači 2025. godine.
Stigao je dan novog svjetskog rekorda?
- Ekipa u sastavu Jaroslav Florian, Radovan Kubička i ja okupili smo se na aerodromu Boleraz. Na tom aerodromu operiraju dva aerokluba: Trnava i Bratislava. Naš "domaćin" bio je aeroklub Trnava. U petak 21. veljače pregledali smo teren, sastavili jedrilicu, provjerili svu ostalu opremu i razvukli potpuno nov konop za vuču. Postavili smo jedrilicu i automobil na startna mjesta. Jaroslav je bio u automobilu, Radovan na krilu i ja u jedrilici.
Vjetar je bio čeono-bočni, oko 5 metara u sekundi. Polijetanje je bilo dobro, penjanje još bolje, ali je na visini oko 600 metara pukao konop. Pukao je na alki kod jedrilice, gdje smo napravili čvor. Tog dana smo imali previše posla s jedrilicom i traženjem konopa po stablima i grmlju pa nismo stigli poletjeti još jednom.
Drugog dana smo se do popodneva učili spajati konop. Jaroslav je usvojio za nas potpuno novu tehniku spajanja konopa bez ikakvih čvorova. Prvi spoj je Jaroslav radio dva sata, a ostala dva po deset minuta. Prvi (i opet jedini) start smo napravili tek predvečer.
Opet smo imali skoro čisto čeoni vjetar jačine oko 7 metara u sekundi. Zatrčavanje je bilo vrlo kratko, ne više od dvadesetak metara. Letio sam brzinom tek nešto višom od minimalne. Penjanje mi se činilo beskonačno dugo. Kada mi je izgledalo da smo blizu kraja u stvarnosti smo bili tek na polovini.
Osjećaje u takvom letu je teško opisati. Samo prvih pola minute je slično polijetanju pomoću vitla. Penjanje je trajalo 5 minuta i 24 sekunde. Zabilježena visina je 1293 m. Time smo stari rekord premašili za 70 metara. Akcija je uspjela, trud se isplatio i radost čitave ekipe je bila vrhunska.
Nadmašili smo stari rekord ali se postavilo važno pitanje. Imali smo 200 metara duži i 50 kg lakši konop, više od 700 metara dužu trasu za automobil i jači čeoni vjetar. Očekivali smo veću visinu, priželjkivali iznad 1500 metara. Kopkalo nas je pitanje jesmo li nešto radili pogrešno ili, još bolje, što smo mogli ili možemo uraditi bolje?
Danas u zrak najčešće polijećete jedrilicom putem autozaprege?
- Kroz posljednjih desetak godina više polijećem uz pomoć automobila, nego ostalim načinima. Svojevremeno smo četiri dana letjeli na aerodromu Brač. Imali smo pet jedrilica, a za vuču samo automobil. To je bila druga polovina mjeseca studenog. Vuča automobilom je bila tako uspješna, da su svakoga dana sve jedrilice istovremeno jedrile na visini iznad tisuću metara.
Neću nabrajati aerodrome na kojima smo izvodili vuču automobilom, jer bi popis bio nevjerojatno dug, a opisivanje svih doživljaja zahtijevalo bi knjigu. Mogu jedino reći, da su svugdje s velikim interesom primili našu inicijativu. Mislim da smo tim načinom zarazili mnoge pilote na svijetu. Organizirali smo nekoliko susreta ljubitelja povijesnih jedrilica, na kojima je jedini način polijetanja bila baš vuča automobilom – zaključio je naš sugovornik Boris Kožuh.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Komentari (0)
Komentiraj