Kako smo već pisali, u Crnom moru je 15. listopada, tijekom napada dronovima na tanker "Wine Trader", nestao 61-godišnji Splićanin, časnik palube. Nesretnom čovjeku još uvijek nema traga, a nažalost, u četvrtak navečer obustavljena je potraga za njim i još šest članova posade iz Benina, koji se također smatraju nestalima.
Iako smo već napisali da je Splićanin na tom brodu najvjerojatnije bio drugi časnik palube, budući da je dron pogodio spavaonice u dijelu broda za smještaj posade gdje spavaju i brodski časnici, pojavila se i spekulacija da je on zapravo bio prvi časnik palube (chief). On je u trenutku napada na brod, a to je bilo oko 5 sati ujutro, bio na zapovjedničkom mostu u gvardiji (brodska straža). Da bi to mogla biti točna informacija, daje se naslutiti prema dostupnim fotografijama na kojima se vidi da je oštećen i zapovjednički most, odnosno lastavica (vanjski produžetak zapovjedničkog mosta).
Na brodu je, uz nestalog Hrvata, bio još jedan hrvatski pomorac, jedan državljanin BiH te devet pomoraca iz Benina. Drugi hrvatski pomorac, koji je prema našem izvoru također iz Dalmacije, bio je kratko vrijeme smješten u bolnici zbog površinskih opeklina, no u međuvremenu je otpušten i smješten u hotel.
O tome kako izgleda ploviti u ratnim zonama, koliko je to opasno i mogu li pomorci odbiti plovidbu u tim opasnim zonama, razgovarali smo sa splitskim kapetanom duge plovidbe Borisom Banićem (77), koji je "tukao" more od 1968. do 2009. godine, od čega je 21 godinu bio zapovjednik na velikim tankerima tonaže od 50 do 300 tisuća tona. Prve dvije i pol godine svojega navigavanja plovio je na brodovima za prijevoz generalnog tereta, a od 1971. do kraja svoje pomorske karijere na tankerima.
Jeste li i vi bili u ratnim zonama?
– Jesam, i to negdje 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je bjesnio rat između Irana i Iraka. Također sam prolazio Hormuzom, koji je i sada zatvoren, i moram priznati da tada, u odnosu na sada, nije bilo toliko opasno ploviti tim prolazom. Sada je puno opasnije.
Jesu li se uvjeti plovidbe razlikovali u "mirnodopskim" morima i u ratnim zonama?
– Naravno, prvenstveno se ta razlika vidi u plaći. Plaća je u svim kompanijama, kada im brodovi plove u ratnim zonama, veća za 100, a u nekim kompanijama i do 120 posto. Zna se unaprijed da neki brod plovi prema ratnoj zoni i tada svaki pomorac može, ako hoće, izraziti želju da se iskrca prije dolaska u ratnu zonu, odnosno može odbiti ploviti u te i takve dijelove svijeta. No, to bi za sobom vjerojatno povuklo i otkaz za tog pomorca u toj kompaniji – istaknuo je kapetan Banić.
Kada, recimo, brod plovi prema Omanskom zaljevu, točno se zna prelaskom koje se paralele ulazi u ratnu zonu i tada na brodu nastupaju procedure za plovidbu u takvu opasnom području.
– U ratnoj zoni na brodu se ne može puno toga napraviti. Međutim, najčešće se na zapovjedničkom mostu postavi dodatni član posade za motrenje. Kada sam bio u Perzijskom zaljevu za vrijeme Iračko-iranskog rata, puno su opasniji za brod i posadu bili Iranci nego Iračani. Iranci su bili ti koji su napadali brodove. Brzim bi čamcima prilazili brodu i gađali ga, ili zrakoplovima koji bi u niskom letu dolazili od pramca prema krmi broda i gađali središnji dio nadgrađa. Što im je bio cilj? Na taj su način željeli prisiliti pomorce da ne dolaze ploviti u taj dio svijeta, odnosno u Perzijski zaljev. Tako teško oštećene brodove teglili bi u Singapur na popravak u njihova brodogradilišta. I ja sam ih vidio mnogo kada sam brodom išao u Singapur – prisjetio se kapetan Banić.
Japan je u to vrijeme bio najjača svjetska brodarska država i tamo je vrijedilo nepisano pravilo.
– Da, u Japanu je jak sindikat koji propisuje uvjete rada. Tako bi japanski brodovi na putu u Perzijski zaljev stali u luci Fujairah (Fuđeira) u UAE-u (Ujedinjeni Arapski Emirati) i ondje bi iskrcali svoju posadu, a ukrcali "plaćenike". U najvećem broju slučajeva radilo se o pomorcima iz zapadnih zemalja koji bi za goleme plaće, i po nekoliko puta veće od normalnih, preuzeli brod te ga odveli kroz Hormuz u Perzijski zaljev, odnosno Kuvajt, gdje bi ukrcali naftu. Tada bi ti "plaćenici" taj brod izveli iz Perzijskog zaljeva i doplovili do luke Fujairah, gdje bi se iskrcali, a na brod bi se ponovno ukrcali Japanci i nastavili plovidbu – kazao nam je kapetan Banić.
Jeste li vi osobno ikada bili u izravnoj ugrozi?
– Ne, imao sam sreće. Jednom sam prilikom trebao ići na brod na kojemu sam već bio zapovjednik, ali mi se nije dalo. Bio sam poznat po tome što sam volio mijenjati brodove. Taj brod na koji sam trebao ići bio je u tom trenutku u Rumunjskoj. No, kako mi se na njega nije išlo, ukrcao sam se na drugi brod iste kompanije. Taj brod na koji sam trebao ići poslije je pogođen u blizini Dubaija – rekao je naš sugovornik.
Dobivaju li pomorci ili njihove obitelji obeštećenje u slučaju smrti ili ozljede?
– U ozbiljnim tvrtkama sve piše u ugovoru koji pomorci potpisuju prije ukrcavanja na brod. Tako u tim ugovorima stoji da tvrtka u slučaju bolesti plaća liječenje pomorcu, a u slučaju smrtnog ishoda propisana je odšteta. Jedan moj kolega, prvi časnik palube s kojim sam išao u Pomorsku školu, poginuo je 70-ih godina prošlog stoljeća na brodu jedne američke kompanije koja je prva u svijetu imala brod veći od 100 tisuća tona nosivosti. Bio je osiguran na 10 tisuća američkih dolara, što je tada bila golema vrijednost. No, tvrtka se pokazala kao prava tvrtka te je majci poginuloga, budući da nije bio oženjen, isplatila 40 tisuća američkih dolara. Opasno je ploviti ratnim zonama, ali svatko tko pristane na to, mora biti svjestan opasnosti koja vreba – zaključio je kapetan Boris Banić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....