Splitski antifašisti pobjesnili - zgrozila ih naslovnica; poziva na vješanje: ‘Komunisti su radili zločine, ali...‘

Tomislav Bogović, potpredsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Grada Splita oglasio se povodom skandalozne naslovnice ‘Hrvatskog tjednika‘ na kojoj piše da bi "bilo dobro da se Tomislav Tomašević, Stjepan Mesić, Sandra Benčić, Franjo Habulin, Ivana Kekin, Dalija Orešković i slični OBJESE kad ovo vide ako imaju imalo časti".

- Pred nama nije tek jedna od onih naslovnica na koje treba reagirati nego bolna opomena da hrvatsko društvo još uvijek nema snage do kraja pogledati u vlastitu prošlost.

Karta iscrtana križevima ne govori samo o smrti. Ona govori o prešućenim grobovima, o poratnim likvidacijama, o ljudima koji su nakon Drugog svjetskog rata nestajali bez suda, bez imena i bez prava na dostojanstven ukop. Govori o ranama koje nisu zacijelile jer nikada nisu bile ni priznate.

Ali antifašizam i komunizam nisu jedno te isto i to treba jasno reći. Velika većina komunista doista je bila antifašistički opredijeljena, ali velika većina antifašista nisu bili komunisti. Antifašizam je širi civilizacijski otpor fašizmu, nacizmu, rasizmu i svim totalitarnim režimima. U njemu su sudjelovali ljudi različitih svjetonazora: komunisti, kršćani, liberali, radnici, težaci, seljaci, intelektualci i obični ljudi koji nisu pristali na zlo.

Zato je povijesno pogrešno antifašizam svesti na komunizam, ali jednako je pogrešno komunizam sakriti iza antifašizma.

Isto tako, veličanje i zazivanje povratka ustaške ideologije nije domoljublje nego povratak zla na mala vrata. NDH nije bila izraz hrvatske slobode nego kvislinški i zločinački poredak koji je počivao na progonu, rasnim zakonima, logorima, političkom teroru i smrti nevinih ljudi. Tko se danas s nostalgijom prisjeća NDH, relativizira njezine zločine ili je želi prikazati kao "povijesni izraz hrvatske državnosti" taj ne obnavlja dostojanstvo Hrvatske nego otvara vrata ideologiji koja je Hrvatsku moralno osramotila i ljudski unakazila (prisjetimo se i riječi kardinala Stepinca kako je logor Jasenovac bio sramotna ljaga za NDH).

I upravo se tu hrvatsko društvo desetljećima moralno (s)lomilo. Jedni su pod maskom antifašizma pokušavali opravdati poratne komunističke zločine. Drugi su, zbog tih zločina, pokušavali odbaciti sam antifašizam kao civilizacijsku vrijednost. Međutim, i jedni i drugi griješe.

Fašizam je bio zlo. Nacizam je bio zlo. Ustaški režim počinio je zločine.

Ali i komunistički poratni teror bio je zločin.

Žrtva ne prestaje biti žrtva zato što je politički neugodna. Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je počinio pobjednik. Grob ne smije biti dopušten ili zabranjen ovisno o ideološkoj iskaznici mrtvog čovjeka, a hrvatske žrtve ne smiju biti taoci ničijih obračuna.

Ako želimo odgovorno društvo, moramo imati hrabrosti za cjelovitu istinu. Ne istinu ljevice ili desnice; ne istinu pobjednika ili poraženih nego istinu koja vrijedi za sve.

Društvo počinje nepovratno tonuti onda kada mrtve dijeli na naše i njihove. Tone onda kada se jedne grobnice oplakuju, a druge prešućuju. Tone onda kada se povijest ne istražuje radi istine nego koristi kao oružje.

Zato danas ne trebamo novu mržnju. Trebamo istinu. Trebamo imena. Trebamo grobove. Trebamo osudu svakog zločina bez obzira na zastavu, simbol ili ideologiju pod kojom je počinjen.

Jer Hrvatska se ne može graditi ni na laži, ni na osveti, ni na šutnji. Može se graditi jedino i isključivo na istini. A istina je jednostavna: antifašizam nije isto što i komunizam niti antifašizam može biti paravan za zločine komunizma, a komunistički zločini ne smiju biti izgovor za rehabilitaciju ustaštva. Samo društvo koje to može priznati ima pravo reći da je slobodno - zaključuje.