Ajde, nemojte nam više ovo i ono, te puste grinte, kritike kako ništa oko nas ne valja, i da je sve loše, a bit će i gore. I one fatalizme i kataklizme kako politika ne sluša narod i glas malog čovika. I onda dođu izbori, a vama je lino i tlaka izaći na birališta. Stop, ne želimo vas slušati.
Jer ako na izbore može izaći i gospođa Anđelka, starija umirovljenica koja jedva hoda, ali hoda, sama, korak po korak, polako, usporeno, i pritom se samo straši da ne padne kiša pa joj se poklizne noga, onda možete i vi. Ima dva mjeseca da je prošla tešku operaciju, ali ne, ona je odlučila, po njoj je jedino pravo i pametno izaći na biračko mjesto. Zainteresirala nas je ta njena silna volja da, usprkos svemu, u jutro izborne srijede, dade nekome svoj glas.
- Rekla sam idem polako, ljudi će mi pomoć da se dignem uza skale na biračkom mistu u DV "Bosiljak" na Gripama, jer ne mogu sama. Ali bez obzira na to oću, i moran glasat. To je moja obaveza i dužnost, i ovo je moja zemlja i država. I od nje san sve dobila, i rađu, posal, stan, dugoročnu penziju. Pratila san sve oko izbora, i bilo je teških riči. A je. Ali tako van je to u životu, svako se bori na svoj način, za sebe, takva su vrimena došla – veli gospođa Anđelka.
Evo nam i jednog izbornog ranoranioca, ime mu je Ive Stričan, na biralištu na Gripama je bio točno u sedam sati i tri minute. Ispred njega je bilo pet, šest ljudi, iza njega dvoje, troje. Gužva. Komentira nam kampanju, kaže kako je bila više bezobrazna nego opaka, veli da su pale teške riči, stava je da se moglo i bez njih.
- Mislim da bi to moglo isprovocirati ljude i dovesti ih u većem broju na birališta. Kampanja se puno komentirala među ljudima, ne, neke stvari nije bilo lipo čut. Ali čujte, mora se izać na birališta. Mora, iako fali mladosti. Fali jer je puno njih otišlo vani. Nema mladih ljudi, nema dice, prednjači starost, možda je već kasno za neke stvari po tom pitanju napraviti – veli Ive.
Idemo mi dalje, evo nam i Mirka, živi na Lučcu, pitamo ga jeli to trči na biralište, tako žustro. Ma ke, prvo mu je na umu marenda. Trči u dućan prvo uzet nešto za pojist, a onda će polako i na glasanje.
- Čekaj, čekaj, kako ćemo glasat praznog želuca. Na gladno. I oni gore u Saboru ne donose odluke o narodu prije podne. Prvo se natuku u onom njihovom restoranu, i to lipo, a jeftino. Pa kada malo otpočinu, donose odluke. Kad se neka donila prije podne, sve to ide posli obida. Je l‘ vlast triba slušat. Evo, slušan - veli Mirko.
Svi puti s Bačvica vode u OŠ Pojišan, bogme smo se iznenadili koliko je ljudi, sve odreda starijih, lijepo uređeno, dotjerano, izašlo vani po hladnijem jutru odraditi svoju građansku dužnost. Stižu nam u susret Vinka i Ante Kekez, zaokružili su svoj izbor, zadovoljni su, susretljivi, odmah nam kažu kako izlaze na svake izbore. I da po njima oni mogu biti i u ponoć i podne, i na svetak i petak, i na bilo koji dan u tjednu. Jer kada god bili da bili, oni će na njih izaći.
- Ja san svakome rekla - idite na izbore, nemojte da vaš glas propadne. Možete i prekrižit, ali iziđite na izbore, jer to je bitno za budućnost Hrvatske. Ovo je naš dan, to je onaj trenutak kada mi možemo nešto kazati, kada nas čuju. Mi smo pred zalaskom, ali mislimo na mlade. Njih bi trebalo angažirat da izađu više – vele Vinka i Ante.
Evo i jednog mladog, Lovre se zove, 19 mu je godina, jedan je od rijetkih iz te naše budućnosti koji je već pred biralištem. Ostali vjerojatno još nanaju u tu uru. Momku svaka čast, mater ga je dobro odgojila, gledali smo na svoje oči kako se vratio da bi postarijem gospodinu u ogromnom mercedesu, što je zapeo na kornižu pred biralištem u OŠ Pojišan, pomogao da se izvuče iz zbrke.
- Barba je li triba pomoć, dajte da vam ja izvučem auto, oću vam ja uskočit za volan da se ne mučite? - uskočio je s pitanjem.
Skočilo je još troje, četvero ljudi i eto, to je baš bilo lijepo za vidjeti. Isto kao i prizor kod gospođe Anđelke s početka naše đirade po biralištima, koji su ljudi, ti naši dragi sugrađani digli uza skale, doveli je na vrata izbornog mjesta, i spustili je nakon toga na ravno, na cestu. Lovre nam kaže kako će izaći na glasovanje, kao i svi njegovi prijatelji. Veli kako nekako još nije na ti sa svim tim listama, strankama, programima, ali pratio je što njegovi doma kažu. Pa će i on dati glas. A da je stranaka bilo puno, slažu se i još neki.
- Po meni i previše, jer to raspršuje glasove, ali to je demokracija. Mislim da će ovi izbori biti neizvjesni do kraja, trajat će sve to još nekoliko dana kako god glasovali. Sve dok se ne uspostave koalicije. Izaći će kao i uvijek 70 do 75 posto onih koji uvijek izađu, ostatak neće. Dolaze oni koji stalno dolaze, najviše stariji, umirovljenici. To je činjenica, držim i da to nije u redu. Trebalo bi mladost navesti da izađu i daju svoj glas, to je ogromni bazen koje bi političari trebali zahvatiti. Ali teško im to očito uspijeva - mudro će Ivan Jakaša.
Pitali smo mi njih još putem za mišljenje, i eventualnu poruku drugima, pa za komentar predizborne kampanje... I rekli bi to oni nama sve, ali sve ih je straj da će to tamo negdi, neko gore, ispod, desno, livo i ravno pročitat i krivo shvatit, e pa će im još udrit po penziji.
Svašta bi oni rekli lipo, ali ne smiju. Nekima opet nije bila dobra frizura, neki se nisu dobro obukli za fotografiranje, neki se straše da će im rodbina i poznati kazati kako su se i oni dali u političare, pa na izborni dan otvaraju kampanju. Najluđu odbijenicu smo dobili od jednog našeg sugrađanina koji je dobro hvatao brzi korak u pravcu birališta.
- Ajme nemojte mene pitat ništa, vidite da imam samo jedno oko – kaže on nama i otrči kao mladac. Bitno je da je glava na mjestu ostala, ona će odlučiti.