Slijepi i slabovidni sugrađani otkrili što im se sve događalo na splitskim ulicama

– Posao nije samo plaća. Posao je razlog da se čovjek digne ujutro. Posao je druženje, upoznavanje ljudi. Na poslu upoznajete prijatelje – poruka je to koju su sa splitske Rive poslale slijepe i slabovidne osobe povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa.

Bila je to prilika da sugrađanima pokažu dio svoje svakodnevice. Iza bijelog štapa su odlasci u kazalište, posao, prijateljstva i ples, ali i grad u kojem, upozoravaju, još nedostaje uvjeta za samostalan život.

Silvana Torlak na jednom je našem pješačkom prijelazu stajala pola sata prije nego što joj je netko prišao i pitao treba li pomoć. Ivani Mitar dogodilo se sasvim drukčije iskustvo: dvije su se starije gospođe posvađale oko toga koja će joj pomoći. Dok su one raspravljale, Ivana je pognula glavu, procijenivši da je najbolje izbjeći sukob.

Silvana je gotovo potpuno slijepa. Prve je promjene primijetila 1991. godine, a riječ je, kaže, o nasljednoj bolesti koju ima više članova njezine obitelji. Govoreći o kretanju gradom, prisjeća se zagrebačke Peščenice, gdje se lakše snalazila zahvaljujući orijentirima uz put. U Splitu joj, međutim, takvi orijentiri nedostaju.

– Puno bi toga trebalo poboljšati. Dok sam bila na Peščenici, imala sam orijentire na svakom koraku, ograde uz kuće uz koje sam se mogla lakše kretati. U Splitu toga nema dovoljno pa moraš tražiti kuda ćeš proći. Doživjela sam i da sam na jednom pješačkom prijelazu stajala pola sata dok mi netko nije prišao i pitao treba li mi pomoć. Ljudi znaju prići i pitati kad vide da si sa štapom, ali ima i onih koji ni ne znaju što bijeli štap znači – govori Silvana.

Tek kada je dobila pratnju, sve se počelo mijenjati, a s tim i svakodnevica.

– Dugo sam članica udruge, ali tek sam počela živjeti otkad smo prije dvije godine dobili pratnju. Sada izlazimo, provodimo se. Živim bolji život nego što sam živjela prije, vjerovali ili ne. Idemo u kazalište, družimo se, putujemo, idemo na kuglanje, imamo rekreaciju i brojne druge aktivnosti. Obožavam plesati. Udruga je jako aktivna, a to mi puno znači – kaže.

Predsjednik Županijske udruge slijepih Ivan Tokić zato želi da druženje na Rivi postane tradicija. U susretima sa sugrađanima vidi priliku da se izbjegne nelagoda zbog koje netko možda neće prići osobi kojoj bi mogao pomoći.

– Smatramo da su edukacija sugrađana i približavanje svojega invaliditeta ljudima među najvažnijim ciljevima našega rada. Kada građani u gradu sretnu slijepu ili slabovidnu osobu, najčešći je problem strah – kako joj prići, kako pitati treba li joj pomoć i kako uopće pomoći. Zato mislim da su ovakva druženja najvažnija. Na Rivi ćemo ih pokušati organizirati svake godine kako bi to postalo tradicionalno – objašnjava Tokić.

Koliko je tko uključen u društvo, dodaje, ovisi i o njegovu životnom putu. Ljudi koji su vid izgubili kasnije često već imaju prijateljstva, iskustvo redovitog školovanja i izgrađen društveni krug. Onima koji su rođeni slijepi, osobito u vremenu kada su se školovali u izdvojenim sustavima, mogućnosti za takva poznanstva znale su biti znatno uže. Pravila, naglašava, nema: nova se prijateljstva stvaraju i poslije, a veliku ulogu u tome ima zaposlenje.

– Imamo ljude koji su sve to prošli pa su kroz život i rad stekli nova prijateljstva i razvili svoje socijalne vještine. Upravo je rad tu jako važan. Zapošljavanje osoba s invaliditetom, pa tako i slijepih osoba, ne znači samo nekome osigurati egzistenciju. Posao nije samo plaća. Posao je razlog za dignuti se ujutro. Posao je druženje, upoznavanje ljudi. Na poslu upoznajete prijatelje. Zbog svega toga zapošljavanje je jedan od najvažnijih segmenata života – ističe.

U udruzi već četiri godine radi dopredsjednica Ivana Mitar. Ispričala nam je što bi se u gradu moglo promijeniti i poboljšati za slijepe i slabovidne osobe:

– Kao osoba koja nikad nije vidjela, smatram da nisam puno izgubila time što sam slijepa jer zapravo ne znam kako je to vidjeti. Mislim da je jedan od najvećih problema niska stopa zapošljavanja slijepih osoba i da na tome treba puno raditi – kaže Ivana.

U susretima s ljudima nema neugodnih iskustava. Spremnost prolaznika da pomognu ipak ne može nadomjestiti ono što nedostaje u samom gradu.

– Ono što mogu istaknuti nepristupačnost je grada, jer nema dovoljno taktilnih traka vodilja. Što se tiče ljudi, gotovo nikada ne nailazim na neugodnosti. Dapače, dogodilo mi se da su se dvije bakice doslovno posvađale oko toga koja će mi pomoći. Dok su se one svađale, pognula sam glavu jer je tako bilo najbolje izbjeći sukob – prepričava naša sugovornica.

Na Rivi su građani mogli isprobati simulacijske naočale koje prikazuju pojedine oblike i stupnjeve oštećenja vida te simulator sljepoće nalik naočalama za virtualnu stvarnost. Takvo iskustvo nekima, kaže Tokić, bude neugodno već nakon nekoliko trenutaka.

– Ljudi znaju biti i šokirani, nekima se zavrti u glavi jer u jednoj sekundi ostanu bez vida. Viseću kuglanu donosimo već dvije godine, prije svega zato što je zanimljiva za igru i zabavu. Ali njome želimo pokazati i koliko nešto jednostavno – poput puštanja kugle iz ruke da sruši čunjeve – postaje komplicirano kada to pokušavate napraviti, a da ne vidite – govori.

Tehnologija je, s druge strane, otvorila mogućnosti koje su prije nekoliko desetljeća bile teško zamislive. Govorne funkcije uređaja olakšavaju svakodnevne poslove, a povezivanje pomagala s mobitelom može smanjiti njihovu cijenu. Ipak, razlika u odnosu na cijenu uobičajenih proizvoda još je velika.

– Volim reći da je danas puno lakše biti slijep nego prije trideset godina. Sve više uređaja koje koriste osobe bez oštećenja vida možemo koristiti i mi jer imaju ugrađen govor. Pokušavaju se pojeftiniti i pomagala: primjerice, kuhinjska se vaga spoji na mobitel pa, umjesto da se govor ugrađuje u samu vagu, podatke izgovara mobitel. Tako može biti višestruko jeftinija. Pomagala postaju sve dostupnija, ali i dalje su drastično skuplja od uobičajenih proizvoda. Primjerice, kuhinjska vaga za slijepu osobu stoji 180 eura, dok običnu možete kupiti za petnaest ili dvadeset – navodi Tokić.

I u pristupačnosti Splita vidi pomake. Prema njegovim riječima, gotovo sva gradska raskrižja imaju zvučne semafore, uvedene su govorne najave stajališta u autobusima, a u zgradi Županije postavljen je lift sa zvučnom najavom katova. No sustav taktilnih traka vodilja tek treba razvijati: Tokić upozorava da u cijelom gradu postoji samo jedna.

Prepreke, pritom, nisu samo na pločnicima i ulazima u zgrade. Neke su, kaže, zapisane u pravilnicima.

– Treba razvijati i sustav povlastica te uskladiti gradske pravilnike. Kada se dijele božićnice ili određuju povlastice za umirovljenike, u to treba uključiti i osobe u invalidskoj mirovini. Netko tko je u invalidskoj mirovini s četrdeset ili pedeset godina, prema sadašnjim pravilima, ne može dobiti božićnicu Grada Splita ili kupiti povlaštenu pokaznu kartu za umirovljenike jer se postavlja dobna granica od šezdeset ili šezdeset pet godina. Umirovljenik je umirovljenik. Treba uzeti u obzir rješenje o umirovljenju ili drugi odgovarajući dokument, a ne postavljati dobne granice – poručuje.

Obilježavanju se pridružio i splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban. Podsjetio je da je udruga ove godine dobila kolektivnu županijsku nagradu te naveo pomoć pri nabavi kombija, suradnju s Arheološkim muzejom u Splitu na dostupnosti izložbi i redovito financiranje iz županijskog proračuna.

– Imamo zaista dobru suradnju s udrugom kojoj je naša pomoć važna, ali važna je i pomoć svih institucija i svakoga građanina. Trebamo shvatiti da su slijepe i slabovidne osobe ravnopravni građani. Veseli me kada Ivan kaže da je danas lakše nego prije deset, petnaest ili dvadeset godina, ali mi koji obnašamo odgovorne dužnosti time se ne smijemo zadovoljiti. Moramo napraviti sve da postoji ravnopravnost u pristupu institucijama i ustanovama. U našoj smo županiji napravili vanjski lift i omogućili da osoba, neovisno o invaliditetu, može samostalno doći sve do petog kata, do mog ureda – rekao je Boban.

Tokić, međutim, otvoreno priznaje da nije veliki ljubitelj prigodnih dana. Organizira ih jer u njima vidi priliku za susret, ali smeta mu kada se problemi koji određuju nečiju svakodnevicu u javnosti pojave samo jednom godišnje.

– Slijepe osobe i općenito osobe s invaliditetom u ovom gradu žive 365 dana u godini. Ako želimo integraciju i biti dio društva, to treba vrijediti svaki dan. Najviše me ljuti što se na ovakve dane obično spominju problemi, a mi s njima živimo cijelu godinu. Nismo zato pobornici samo takvih obilježavanja, ali kada ih već organiziramo, pokušavamo to napraviti na zanimljiv način, da se građani uključe i upoznaju nas – zaključio je Tokić.