Premda je vranjički "Salonit" ponajprije poznat kao "tvornica smrti" koja se bavila uvozom i proizvodnjom artikala od otrovnog azbesta, bila je to godinama, posebno osamdesetih i devedesetih, profitabilna industrija.
Ipak, prema radnicima koji su bili izloženi - ponajprije zbog neinformiranosti - smrtonosnoj tvari čija jedna čestica može dovesti do neizlječivih bolesti, nije sve završilo pošteno. Od oko 1200 radnika, što je bio vrhunac, do pretvorbe 1998. broj zaposlenika je smanjen na nekoliko stotina, bez ikakve odštete za rad s opasnom tvari.
Od 1998. godine "Salonit" je "pretvoren" u vlasništvo Joze Ćurkovića, koji je kasnije postao prvooptuženi u velikom slučaju gospodarskih malverzacija. Teretilo ga se da je zajedno s drugim osobama oštetio "Salonit" za oko 100 milijuna kuna.
Nakon dugotrajnog postupka, u prosincu 2022. nepravomoćno je osuđen na tri godine zatvora, ali je Visoki kazneni sud potom ukinuo i osuđujući i oslobađajući dio presude, pa će mu se ponovno suditi. Ćurković je i dalje u BiH i nedostupan je hrvatskom pravosuđu.
Ugašena radna mjesta
Kasnih devedesetih direktivom EU-a zabranjuju se uvoz i proizvodnja azbesta, pa 2006. godine "Salonit" ostaje bez smisla postojanja i pokrenut je stečajni postupak, a u veljači te godine svi radnici ostaju na ulici zbog gubitka radnih mjesta. Nakon njihovih mnogobrojnih akcija 2011. godine donesen je Zakon o obeštećenju radnika "Salonita", pa je njih 179 koji su dobili otkaze primilo naknadu od po 219 tisuća kuna.
No, tu priči nije kraj. U srijedu 2. rujna pred starom tvornicom su ovi radnici najavili prosvjed jer je u saborsku proceduru upućen Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva "Salonit" iz 2011. godine, koji predviđa obeštećenje samo za radnike koji su u razdoblju od 8. listopada 1991. do 14. veljače 2006. bili pet godina izloženi azbestu, a što isključuje radnike koji su dobili obeštećenje zbog gubitka radnih mjesta, tj. iz kojeg su oni - izbačeni.
Nacrt zakona navodno je pripremljen u suradnji s udrugom "Biglovi azbesta", koji su svoje nekadašnje kolege, i opasnost koja je prijetila njihovom zdravlju, jednostavno isključili.
Našli smo se s nekadašnjim "Salonitovim" djelatnicima Marženkom Mišurac, Sandrom Karuzom i Nenadom Grgićem, koji smatraju da im se nacrtom zakona nanosi šteta i nepravda.
- Riječ je o dva različita osnova, mi smo te 2006. godine završili na ulici i dobili obeštećenje iz tog razloga. Ali ova naknada koja se sprema izmjenama zakona namijenjena je samo djelatnicima "Salonita" koji su od 1991. godine bili izloženi opasnom utjecaju azbesta u razdoblju od minimalno pet godina, a koji nisu dobili obeštećenje zbog gubitka radnih mjesta jer im je radni odnos prestao prije 14. veljače 2006. godine.
Ali, naknada bi se također trebala odnositi i na nas, jer smo radili u vranjičkoj tvornici i tko češće, tko rjeđe, svi smo bili u neposrednom kontaktu s azbestnom prašinom. Uostalom, zna se da samo jedna udahnuta čestica azbesta može izazvati teške bolesti, pa nije jasno kako je baš zaključeno da baš nakon pet godina rada netko ima pravo na naknadu, a što ako je bio četiri i pol godine - pitaju naši sugovornici.
Svi su bili izloženi
- U nacrtu zakona koji bi se trebao naći u Saboru stoji kako pravo na ovu naknadu, koja iznosi po 29 tisuća eura za 340 zaposlenika, imaju ili djelatnici koji su dobili otkaz ili oni koji su bili izloženi otrovnom azbestu, ali to su dvije različite stvari, čime se diskriminira dio zaposlenika koji je dobio otkaz, a radili smo svi skupa.
U isto vrijeme se priprema zakonska odredba koja se odnosi i na radnike "Plobesta" iz Ploča, koji će biti obeštećeni zbog izloženosti i ne dijele se radnici na jedne ili druge, tako da smo oštećeni i u odnosu na "Plobest", u kojem se također radilo s azbestom.
Mi nismo protiv članova Udruge "Biglovi azbesta", dapače, smatramo ih našim kolegama i suosjećamo s njihovim problemima, ali samo tražimo da nas se jednako vrednuje - kaže nam gospođa Mišurac.
Njihov stav dijeli i odvjetnik Ivan Primorac, koji zastupa ovaj dio bivših radnika "Salonita" i njihove nasljednike. On upozorava da se ovdje radi o dva različita osnova obeštećenja.
Naknada koju su radnici dobili prema zakonu iz 2011. bila je povezana s prestankom rada "Salonita" i gubitkom njihovih radnih mjesta nakon zabrane uporabe azbesta, dok bi se novom naknadom obeštećivali radnici zbog višegodišnje izloženosti azbestu i zdravstvenog rizika koji iz toga proizlazi.
- Ti radnici nikada nisu primili posebno obeštećenje zbog izloženosti azbestu. Njihovo isključenje iz novog zakona smatramo pravno, socijalno i životno neopravdanim - upozorava Primorac.
Prema njegovu tumačenju, stoga nije riječ o dvostrukom obeštećenju za istu štetu. Smatra kako činjenica da je netko već dobio naknadu zbog gubitka radnog mjesta ne bi trebala biti razlog da mu se uskrati pravo na naknadu po drugoj osnovi, zbog dugogodišnjeg rada u neposrednoj izloženosti azbestu.
Posebno ističe da se novi propis odnosi i na radnike koji dosad nisu bili obuhvaćeni obeštećenjem, ali smatra da bi njime trebali biti obuhvaćeni i oni koji su već primili naknadu prema zakonu iz 2011. godine.
Nepropisna sanacija
Tijekom stečajnog postupka počela je "sanacija"‘ tvornice od Ministarstva zaštite okoliša, odnosno Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koja je još više zagadila okoliš uništavanjem gotovih proizvoda (kanalizacijske i vodovodne cijevi) kojim se stvarala otrovna prašina, a zbog nepropisnog transporta, azbest je raspršen na sve strane.
Zanimljive su i životne priče naših sugovornika. Marženka Mišurac radila je na uvozu azbesta od 1974. za tadašnju tvornicu "Antiša Vučičić" iz Vranjica, pravnog prednika "Salonita", koja je bila dio tadašnjeg SOUR-a "Dalmacijacement" (DC), te je nakon (post)privatizacijskog dijeljenja DC-a prešla na iste poslove u "Salonit" do otvaranja stečajnog postupka.
- U godinama najveće proizvodnje uvozili smo oko 20 tisuća tona azbesta godišnje, pretežito bijelog, a iz Kanade i plavog koji je još opasniji za zdravlje. Nikakvih sredstava zaštite nije bilo, azbest je dolazio vagonima i brodovima, prekrcavao se lopatama, tek osamdesetih godina počeo je dolaziti paletiziran pa je skupa s vrećama ubacivan u pogon.
Proizvodili smo pretežito krovne ploče - ternitu, potom vodovodne i kanalizacijske cijevi, a obrađivao se na suho to jest pilao i prašine je bilo svugdje, a kasnije je uvedena mokra obrada. Ništa nismo znali o njegovoj štetnosti, iako je na Zapadu još tada počela zdravstvena kampanja da ga se izbaci iz proizvodnje.
Bilo je svakakvih bizarnih situacija, ljudi su azbestnom prašinom posipali borove za Novu godinu kao da je riječ o umjetnom snijegu, ja sam u uredu čak imala stolnjak od azbestnih niti - sjeća se gospođa Marženka.
Stotine preminulih
Nenad Grgić 25 godina je radio u "Salonitu", pretežito na skladištenju i otpremi.
- Nismo imali maske niti je tko od nas to tražio, a kad bismo ih i stavili, pod njima je bilo teško raditi. Ako je azbest ugrađen, odnosno izmiješan s cementom, onda je prilično siguran, u pločama i cijevima ima ga oko 12 posto, ali kad ga se mrvi i obrađuje, onda naravno završava u plućima.
Kad smo se suočili s posljedicama, već je bilo kasno. Samo u malome Vranjicu je od posljedica azbesta preminulo 400 ljudi, a broj radnika "Salonita" koji su se razboljeli nikad nije utvrđen - kaže Grgić, koji je bio i među 35 posto zaposlenika tvornice koji su se kao branitelji odazvali u Domovinski rat.
Sandra Karuza bila je 12 godina u "Salonitu", radila je kao samostalna referentica i svakog dana je dolazila u krug tvornice, često obilazila pogone za preradu, čak se tog razdoblja sjeća kao pozitivnog, jer je poduzeće imalo stabilno poslovanje i posao i plaća bili su sigurni.
- Sigurna sam da se danas, kad imamo puno više informacija o azbestu i kad se lista oboljenja koje izaziva, s mezotelioma i azbestoze proširila i na čitav niz kancerogenih bolesti, primjerice, želuca, crijeva, jajnika, bronha, svakog dana pitamo što će biti s nama.
Dovoljna je jedna čestica da izazove bolest, a prvi znakovi javljaju se od 15 do čak 40 godina nakon izlaganja azbestnoj prašini. Strašne su to sudbine, stoga ovakve podjele još više bole, jer je moguće da dio zaposlenika izgubi i druga prava, što je mučno i pomisliti s obzirom na okolnosti mogućnosti pojave bolesti u bilo kojem trenutku - zaključuje Karuza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....