Oni brinu o vašim najmilijima, a ni ne znate ih! Žive okruženi smrću i suzama Splićana: ‘A tek kopat grob za dite...‘

Kad nekome kaže da radi kao grobar, Ivica Topić gotovo uvijek doživi istu reakciju. Ljudi zastanu, iznenade se, kao da ne znaju što bi rekli.

– Čim kažeš da si grobar, svi ostanu zatečeni – govori Ivica.

Prije samo pet godina vjerojatno bi slično reagirao i on sam. Po struci je stolar. Groblja, ukopi i posao grobara nisu bili dio njegova životnog plana. Na splitskom Lovrincu završio je sasvim slučajno, nakon što je ostao bez posla u svojoj struci.

– Mogu reći da sam ovaj posao počeo raditi sasvim slučajno. Ostao sam bez posla u svojoj struci i tako sam se opredijelio za ovo. Malo neobičan posao, ali nekako mi je sjelo i nastavio sam ga raditi.

Danas mu je to svakodnevica. Radni dan počinje rano ujutro. Najprije obilazi groblje i pronalazi mjesta na kojima će toga dana biti ukopi. Nakon toga počinje dio posla koji većina ljudi nikada nije vidjela iz neposredne blizine, a još manje razmišljala o tome da ga netko svakodnevno mora obavljati.

Grobove treba otvoriti i pripremiti, po potrebi kopati i zidati, sve razmjestiti i urediti kako bi posljednji ispraćaj mogao proteći dostojanstveno.

Prvi susret s tim poslom Ivica dobro pamti.

– Nikad prije nisam to radio. Sami susret s kopanjem, i to s kopanjem jama za ukop, bio mi je nekako neobičan.

Ipak, nije fizički dio posla bio ono na što se najteže naviknuo. Najveći izazov bio je podnijeti smrt koja je odjednom postala dio njegove svakodnevice.

Cijene svaki dan života

– Najteže mi se bilo prilagoditi na smrt. Trebalo mi je otprilike godinu dana da prihvatim ono s čime se susrećem svakodnevno. S godinama sam prihvatio da je to dio života, neizbježna situacija.

Pet godina poslije o smrti govori mirno. Ne zato što mu više ništa ne znači i ne zato što je na nju potpuno oguglao. Upravo suprotno.

Posao ga je, kaže, promijenio.

– Prije nisam razmišljao o smrti tako kao sad. Možda bih je sad lakše prihvatio.

A onda izgovara rečenicu koja najbolje objašnjava što mu je pet godina rada među grobovima donijelo.

– Otkad sam ovdje počeo raditi, cijenim svaki dan života. Svaki dan života s obitelji.

Jer kada iz dana u dan pripremaš mjesto na kojem će netko biti pokopan, teško je, kaže, potpuno se oteti pomisli da će se jednom uloge zamijeniti.

– Ne možeš se oteti dojmu da ćeš ti sutra biti na tom mjestu, a netko drugi će kopati grob.

Možda je upravo zato jedna od stvari koje je tijekom pet godina na Lovrincu najbolje osvijestio jednostavna činjenica – sutra nam nije obećano.

U tome je neobičan paradoks njegova posla. Svakodnevno se susreće sa završetkom tuđih života, a upravo ga je to natjeralo da više razmišlja o vlastitom. O vremenu koje prolazi. O običnim danima kojima ljudi često ne pridaju nikakvu važnost dok ih imaju. Jer na Lovrincu svakodnevno vidi koliko se brzo sve može promijeniti.

‘Na neke stvari nikad ne možeš oguglati‘

Na većinu situacija čovjek se s vremenom navikne. Postupci postanu rutina, čovjek stekne iskustvo, a ono što mu je prvih dana bilo potpuno strano postane uobičajeno. Ali postoje ukopi koji nikada ne postanu rutina.

– Kada treba iskopati grob za dijete, to je najteža situacija. Gledajući s ljudske strane, za roditelje koji su u toj situaciji to je najgore. Ne daj Bože nikome.

To potvrđuje i Denis Jerčić, poslovođa grobarskog odjela na Lovrincu, čovjek koji dobro zna koliko se djelatnici s vremenom mogu priviknuti na posao, ali i gdje prestaje svaka rutina.

– Navika je glavni faktor. Kad se navikneš i kad sve nekako sjedne, postane standardno, postane uobičajeno. Ali na neke stvari nikad se ne može oguglati. Kad su u pitanju mlađe osobe i specifični sprovodi, postoje situacije na koje se jednostavno ne možeš naviknuti. Možda iskustvo čini svoje, ali opet ostane taj grč u želucu.

Ivica to dobro razumije.

Svaki takav ukop još je jedan podsjetnik na ono što ljudi izvan groblja uspješno uspijevaju zaboravljati – da nitko zapravo ne zna koliko mu je vremena ostalo.

I zato se promijenio i njegov odnos prema obitelji.

– To me učinilo boljim čovjekom, mnogo boljim u odnosu s djecom i sa ženom.

Danas, kaže, samo želi više vremena provoditi s njima.

‘Kad imaš 25, misliš da je to tebi daleko‘

Ivica primjećuje i da se odnos prema smrti kroz generacije promijenio. Nekada je žalovanje bilo mnogo vidljivije. Nosila se crnina, običaji su bili stroži, a smrt člana obitelji osjećala se i izvan kuće pokojnika.

– Možda su starije generacije drukčije gledale na smrt. Više su bile osjećajne, više su možda tugovale. Nosila se crnina i davalo se nekako više poštovanja nego danas.

Denis ipak upozorava da promjena običaja ne znači nužno i nestanak emocija. Na Lovrincu vidi i tradicionalne sprovode s crkvenim zborovima i drukčije, osobnije oproštaje, uz glazbu koju je obitelj odabrala za pokojnika.

– Vremena nose svoje i običaji se mijenjaju. Ali što se tiče samih emocija, one su uvijek tu. Ovisi od čovjeka do čovjeka.

Ivica u odnosu mlađih prema smrti prepoznaje i sebe otprije četvrt stoljeća.

– Uzimam sebe prije 25 godina. U svojoj 25. godini nikad nisam razmišljao o smrti. Misliš da je to tebi daleko. Danas zna koliko takav osjećaj može zavarati.

‘Ako ne budem mogao, otići ću‘

Kada je prvi put došao na Lovrinac, nije znao kako će reagirati. Grobarska struka, kaže, za njega je bila "sasvim drugi level". Nikada nije kopao grob, pripremao mjesto za pokojnika niti iz neposredne blizine svakodnevno gledao tuđu tugu. Zato je sam sa sobom napravio jednostavan dogovor.

– Nisam znao kakva će biti moja reakcija na sve to jer to nikad nisam radio, ali odlučio sam pokušati. Ako budem mogao podnijeti taj posao, ostat ću. Ako ne budem, zahvalit ću se i otići. Ali nekako mi je spletom okolnosti sve sjelo na svoje mjesto. Iznenadio sam možda i sam sebe kako sam to odrađivao i samo nastavio.

Ostao je. Pet godina poslije njegov nadređeni o njemu govori kao o čovjeku na kojeg se može osloniti.

– Smiren je, a to je ovdje najbitnije. Možete se osloniti na njega u svakom trenutku i biti sigurni da će posao odraditi kako treba – kaže Jerčić.

Ivica obavlja i dužnost voditelja povorke, a mlađe kolege nadređeni nerijetko upućuje upravo njemu po savjet.

– Kad je on tu, osjećate neku sigurnost. Kolega za primjer – govori Jerčić.

Posao grobara, objašnjava, nije za svakoga. Traži fizičku spremnost, ali i nešto što je puno teže izmjeriti – sposobnost čovjeka da svakodnevno bude prisutan u jednom od najtežih trenutaka tuđeg života, a da pritom ostane smiren, profesionalan i dostojanstven.

Zanimljivo je, kaže Jerčić, da unatoč svemu ima i mladih koji su spremni napustiti druga zanimanja i okušati se upravo u tom poslu.

Smrt je svakodnevica

– Možda ih privlači izazov. Možda sigurnost posla. A možda čovjek jednostavno, poput Ivice otprije pet godina, ne može znati je li neki posao za njega dok se jednoga jutra ne nađe pred otvorenim grobom.

Ivica danas više nema dvojbi. Smrt je postala dio njegove svakodnevice. Svaki otvoreni grob, svaka povorka koju vodi i svaka obitelj koja se pred njim oprašta od nekoga koga voli podsjećaju ga na isto: ono što danas imamo ne mora nam pripadati i sutra. Zato nakon pet godina provedenih među grobovima ne govori toliko o smrti koliko o životu. O djeci. O supruzi. O vremenu.

– Samo želim da sam više s djecom, s obitelji... da provodim vrijeme s njima.

Na kraju, priča s groblja podsjeća nas na važne životne činjenice. Crnina je oduvijek bila jedan od najuočljivijih izraza žalosti. Njome pokazujemo da je netko iza sebe ostavio prazninu, baš kao što tu prazninu poslije pokušavamo ispuniti odlascima na groblje, cvijećem i svijećama.

Ali mrtvima ništa od toga više nije potrebno. Ne trebaju im ni naše suze ni naši dolasci na grob. Ono što im možemo dati, možemo im dati dok su još živi – vrijeme, pažnju, razgovor i prisutnost.