Splićani svakodnevno prolaze pokraj monumentalnih građevina na kojima stoji potpis akademika Dinka Kovačića, jednog od najznačajnijih hrvatskih arhitekata druge polovice 20 stoljeća, no malo tko zna kako su ti projekti nastajali i koja priča, anegdota ili crtica stoje iza njih. Te izvorne i jedinstvene priče Splićani su imali priliku čuti na drugom predavanju "Moja betonska bića" u Zavodu HAZU u palači Milesi na Voćnom Trgu. Istoimeno predavanje održao je prije tjedan dana, a večeras je uslijedilo "drugo poluvrijeme", u organizacji Društva arhitekata Splita.
- Predavanje nije isto, već je nastavak onog prije. U ovom dobu normalno je da iman materijala za četiri, ali evo, bit će dva - rekao je Kovačić.
Osim njegove važnosti za svijet arhitekture, skromno je spomenuo kako nešto i "piskara", a njegove (ne)zgode iz školskih klupa u uvodnom dijelu predavanja uprizorila je glumica Bruna Bebić.
- U svakom zadatku možeš nać neku radost - rekao je Kovačić, a u svojih 86 godina života imao je mnoštvo zadataka.
Tijekom pola stoljeća djelovanja osmislio je velik broj građevina od kojih je 66 realizirano. U večerašnjem izlaganju istaknuo je samo neke od njih. Srednjoškolski centar u ulici Matice hrvatske je, primjerice, zamišljen i isprojektiran da bude poput malog grada.
- Tu se nalazi trg, dvije ulice i škole, odnosno "kuće" za kemijsku, matematičko-informatičku i građevinsku školu. Kad san to radija, tija san da sve bude na okupu jer san razmišlja "pa zašto se neki iz građevinske ne bi moga usput zaljubit u neku kemičarku" - priča Kovačić koji je u svom radu uvijek nastojao uvažiti mišljenja mladih, pa je tako jedan neformalni razgovor s učenicima zaslužan za to da na ulazu stoji natpis "sretno".
- Prije projektiranja zgrade, zamolija san ravnateljicu škole da popričan s učenicima i njihovim željama. Jedni su pisali da vole velike prozore, drugi su tili puno sunca i svitla, a jedna je učenica rekla da oće da napišem "sretno" kao šta piše rudarima kad ulaze u rudnik. I eto, to smo i napravili - ispričao je o školi koja jedinstvena i po velikoj "volijeri" s pticama pjevicama u atriju punom zelenila.
Prisjetio se i nekih neobičnih zahtjeva, na primjer, kad su zatražili da projektira skladište i distribucijski centar uz napomenu da "‘oće da kuća bude reklama". Na pročelju te građevine osvanule su "tirkizne krijesnice", a i na mnogim drugima motivi su iz prirode (stabla, hortikultura, ptice) koja je sveprisutna u radu ovog splitskog arhitekta.
- Zva san Vaska Lipovca da napravi neke tice, pa ćemo ih pobadat‘ po travi - ispričao je i u više navrata spomenuo ovog hrvatskog slikara i kipara s kojim je surađivao u želji da sjedine građevine i skulture. Pokraj Ekonomskog fakultet je tako postavljena skulptura "Crveni cvijet", a unutar zgrade lete Vaskove bijele ptice.
Na rad arhitekata, potvrdio je, utječe i promjena vlasti.
- Svaka ‘oće nešto, pa su to muke s vlastima, uvik neki nesporazumi. Gradonačelnica Šibenika, odlično pripremljena, zatražila je da projektiram školu jer je želila to ostavit u svom mandatu. Kad je škola izgrađena već se prominila vlast, a nju nisu pozvali na otvaranje - ispričao je.
Osim niza nacrta i projekcija, Kovačić je podijelio i svoja razmišljanja o životu i arhitekturi.
- "Od čega su napravljene vaše kuće?", pitala me neka žena u Francuskoj. Govorin ja njoj: Od stakla, kamena, betona... A i osmijeh je materijal s kojim ja gradim kuću. To je definicija svega čime sam se bavija u životu - skromno je rekao.
A ne može se odlučiti je li mu draže biti arhitekt ili profesor.
- To u meni stoji zagrljeno i jedno drugo nadopunjuje. Svojin san učenicima na Ljetnoj školi arhitekture u Bolu govorija da nema ružnih primjedbi. Tih sedam dana nema grube ženske, nema šporkog mora, samo lipe stvari. Uvik bi se vratija doma pun pozitivne energije - prisjećao se.
Njegovo geslo, iz perspektive profesora, je da je "važnije odgojiti nego naučiti", a iz perspektive arhitekta - "čuvaj se vlastite taštine".
- Gospodariti vlastitom taštinom velika je vještina. I ne crtaj blagovaonicu, nego crtaj ručak - životne su mudrosti Kovačića koji ističe kako je zajedništvo jedini zadatak.
Počevši s nacrtima škola, predavanje je završio projekcijom ceremonijalnog prostra groblja Drenova u Rijeci.
- Triba prihvatit tugu i kad se rastaje čovik, to triba bit‘ svečano. Ptice, obloge, stakleni kroz, debeli blok od lomljenog stakla za prirodnu svjetlost, to su čestice koje čine skladno raspoloženje za tužne trenutke rastanka. Kad je netko stvara protokol života, pitam se zašto nisu ostavili još tri sekunde da čovik za kraj vidi vlastiti sprovod - govorio je Kovačić, arhitekt koji je pridonio stvaranju suvremene vizure grada Splita, a, osim mnoštva građevina, izgradio je, kaže, još i više prijateljstava.
Velikom umjetniku arhitekture na predavanju se došao pokloniti, što bi se reklo "cijeli Split", a pored mnoštva kulturnjaka i kolega arhitekata i studenata primijetili smo i Jakšu Miličića (97), gradonačelnika iz doba velike graditeljske ekspanzije, Lukšu Jakobušića, predsjednika Hajduka, Julija Meštrovića, ravnatelja KBC-a, psihijatra Ivana Urlića, fotoreportera Feđu Klarića, dožupana Stipu Čogelju... Ali i nikog od predstavnika gradske uprave.