Ispovijest o borbi za život oca, čitateljica opisala kalvariju iz splitske bolnice: Ne znam birati broj, samo vrištim

Redakciji portala Slobodne Dalmacije javila se čitateljica koja je imala potrebu pohvaliti osoblje KBC-a Split i zahvaliti im.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

– Osjećam potrebu uputiti iskrenu zahvalu djelatnicima Hitne medicinske pomoći koji su jučer u rekordnom roku došli, zbrinuli te profesionalno medicinski obradili mog oca, na kojeg je pala teška metalna ograda i prikliještila ga.

Jedan običan dan u sekundi nam se pretvorio u noćnu moru, kad se moj 74-godišni otac našao ispod ograde od 10-ak metara i par stotina kila. Kriva procjena, loša sreća, pegula. Sreća da nas je petoro bilo u blizini, uspjeli smo ogradu podići tek toliko da može ispuzati ispod nje na parking. Šok, vriskovi, suze, panika.

On jauče, znam da moram zvati Hitnu, al‘ ne znam kako, ne znam na mobitelu birati broj. Nekako se saberem i nazovem 194, odmah se javlja glas s druge strane, smiren, pita me osnovne informacije. Sve uredno odgovaram, taj mir prelazi na mene. Molim je da odmah pošalje vozilo Hitne pomoći, ona kaže da je već na putu.

‘Pričaju s njim...‘

Nepunih 10 minuta kasnije čuje se sirena, blizu su, dolaze. Izlaze mlađa doktorica i dva tehničara. Pitaju tatu što je i kako bilo, dogovaraju se kako će ga unijeti u vozilo. Pričaju s njim nježno, empatično, ljudski. Nas petoro stojimo oko njih, jedva dišemo. Unose ga, odmah mu daju lijek za bolove, kreću na Hitni kirurški prijem na Firule. Ja vozim za njima, milijun crnih scenarija u glavi, jedan gori od drugog. Na Hitnoj puna čekaonica, svakakvih stanja, ljudi, problema. Čini mi se da idu kao po traci, prijava, prozivanje, ulazak, izlazak. Doktori, sestre, tehničari ulaze, izlaze, neki se vraćaju. Čekam. Malo plačem, šaljem poruke, probam se zabaviti društvenim mrežama, ali uzalud.

Bomba mi je u glavi. Odem u WC, nevjerojatno je čist. Svega ima – papira, sapuna, dezinficijensa. Čudo. Vraćam se u čekaonicu, promijenila se cijela ekipa. Samo ja još od stare postave čekam. Nema veze, neka ga dobro pregledaju. Nepuna tri sata od dolaska, zovu me da je gotov. Ulazim kroz ona pokretna vrata, tata sjedi na krevetu zdesna. "Idemo kući", kaže mi i daje mi nalaze. Blijed je i jedva ustaje s tog kreveta da bi se prebacio u kolica.

Pitam ga kako je, kaže da se danas nanovo rodio. MSCT je pokazao da nije slomio nijednu kost, nije oštetio nijedan organ. Natučen je, boli ga, ali to je to. 

Sjedamo u auto, on kaže: "Ovi ljudi su heroji."

Heroji, moja obitelj vam od srca zahvaljuje, jer to što, koliko, kako i u kakvim uvjetima radite je zbilja hvalevrijedno – napisala je.