Miroslava Garbin i njezina kći Rahela Janković pred ulazom u Dom umirovljenika na Zenti prvo su se u tišini sedam, osam, deset sekunda, s nekoliko metara udaljenosti, samo duboko gledale. A onda je Rahela potrčala, pa se od sreće bacila na majku, zgrabila je u najčvršći zagrljaj na svijetu, skoro je digla s poda. Raheli su poletjele suze, Miroslava je glasno zaplakala.
Naletjeli smo na filmsku scenu na splitskoj Zenti, emotivnu do kosti, svjedočili okupljanju obitelji koje je korona na tri mjeseca potpuno odvojila.
– Dođi, dušo, joooj, da te zagrlim, o sunce moje, bojala sam se puno, puno da te više nikad u životu neću vidit, nit zagrlit. Dođi mi, 'ćeri moja, da te zagrlim, koliko sam to čekala. Ja sam mislila, ovo je kraj! – kroz suze je govorila Miroslava Garbin.
– ...