
Većina ljudi na ovome svijetu tu je kako bi ga konzumirala. U tome nema ništa loše. Nismo svi isti. I takvi ljudi obično uživaju u životu punim plućima. No, postoje i drugi ljudi. Oni koji uživaju u stvaranju. To ne znači da ih ne ispunjava "uživanje u svijetu", već samo da si ne mogu pomoći. Unošenje boja u sivi svijet za takve ljude je refleksna pojava.
Jedna takva osoba nalazi se u Kaštelima…
Nataša Jukić ima 47 godina. Kreativka po svim poljima življenja ne može si pomoći pa piše, pokreće festivale, fotografira, slika, čita, pjeva… Dobro, ovim zadnjim para uši ukućanima, no sve ostalo koristi kako bi svijet oko sebe učinila šarenijim. Suradnica je i u odgojno-obrazovnom procesu te savjetnica neurolingvističkog programiranja.
Za sebe kaže da je ispred i prije svega po svrsi i pozivu u ovom životu majka i žena u svim onim ulogama u kojima joj je udobno. Pomalo zaljubljena u jesen, strastveni čitač… Retro tip u svemu…
"Volim sve što vole stari. Trenutno sam u onim godinama kad nisam ni ovamo ni onamo", rekla nam je Nataša za početak i time možda otkrila u čemu se krije njezina tajna. Trenutno je ni ovamo ni onamo… Pa je svugdje, pomaže svima, čuva jezik, spaja ljude, ohrabruje djecu.
A žena je iz Kaštela. To vas odredi kao osobu. Prvo pitanje postavilo se samo…
Koliko vam je problema u životu uzrokovalo to što ste iz Kaštela?
– U Kaštelima sam cijeli svoj život, tu planiram i ostati. Rođena sam pod sretnom zvijezdom, kad me dopalo baš ovdje se roditi. Inače sam zaljubljenica u Dalmaciju, živim je u svakoj svojoj pori. Volim čakavicu, naše užance i tradiciju. Volim tu obostranu ljubav koja je naoko tvrda kao kamen, ali je ljubav koja obgrli onako kako majka obgrli svoje dijete. Blagoslov je biti tako voljen i voljeti.
– To što sam iz Kaštela nikad mi nije predstavljalo problem kroz život. Dapače, to mi je ponos i čast. Tjeralo me da budem kreativna, pronađem okolne puteve i brža rješenja za ostvarenje nekih mojih snova, da i tu budem kreativna. S druge strane, život u Kaštelima donio mi je taj neki mir, osjećaj pripadnosti. Smješteni smo između Splita i Trogira, a grad smo s toliko bogatom poviješću i pričama da se teško koji grad može mjeriti u bajkovitosti s Kaštelima. Meni je tu doma, a kako kažu: "Doma je najlipše".
Kad ste počeli pisati? Koliko ste djela izdali?
– Pisati sam počela kad sam naučila pisati. Nešto prije polaska u osnovnu školu. Prije toga gnjavila sam one oko sebe izmaštanim pričama usmeno. Mislim da su se svi spasili kad sam se sprijateljila s olovkom i papirom. I danas sve moje knjige nastaju drvenom olovkom po papiru, tek na kraju ih pretipkavam na laptopu.
– Prvo je krenulo sa školskim sastavcima, kasnije tekstovima na Lidranu, objavama u dječjim časopisima. Danas sam ponosna autorica jedanaest objavljenih naslova i baš svakog od njih jednako volim. Prošle godine iza mene je stala i Školska knjiga, kao naš najveći nakladnik, te su objavili priču "Jagin lonac", koju smo predstavili na Interliberu i koja ima izvrstan odjek među čitateljima. Predviđam joj dug život i sretan put. Velika je to radost i čast za spisatelja.
Osim pisanja, jako ste uključeni u društveni život Kaštela. Koje sve projekte radite?
– Uključena sam onoliko koliko mi je dozvoljeno i koliko mi se otvore vrata. Ja sam tek mali čovjek koji stvara u službi umjetnosti, kulture i zova vlastite duše. Iza mene je zaista jako puno odrađenih projekata. Dječji festival Bajkulin održavan je tri godine, dječji Lovestock festival već sedam godina. Napisala sam desetke dramoleta, igrokaza i predstava izvedenih na sceni za manja ili veća kazališta, monodrame i drame. Održavala sam cikluse kreativnih radionica pisanja, žirirala u mnogim natjecanjima, volontiram u nekoliko udruga. Trenutno radim na dva nova projekta: Festival ženskog stvaralaštva Mi.Žene. i ČAkulin – manifestaciju očuvanja čakavice. Spremam i novu predstavu s kazalištem "Moreta", zatim predstavu s dragim prijateljima iz kazališta "Škatula". Pišem dramolet za "Dračice" iz "Bijaća"… Nikad mi nije dosadno.
Ove godine pokrećete još dva projekta u Kaštelima. Opišite nam malo Festival ženskog stvaralaštva Mi.Žene...
– Sama ideja kuha se već jako dugo. Nakon istoimene knjige koja je rasprodana, te multimedijalnog projekta "Mi.Žene", nekakav logičan slijed bio je podignuti tu ideju na stepenicu više. Proširiti je, učiniti je još opipljivijom. Kao vrsta skloni smo govoriti o podršci, ali je rijetko provodimo u djelo.
– Festival ženskog stvaralaštva zamišljen je kao trodnevna manifestacija gdje je krajnji cilj umrežavanje interesnih skupina žena s područja grada Kaštela, ali i šire. Naglasak same ideje je na prezentaciji raznih djelatnosti, edukaciji, komunikaciji, međusobnoj razmjeni ideja i rješenja žena koje se bave kulturom, socijalnim i inim poduzetničkim djelatnostima u svrhu unaprjeđenja društva lokalne zajednice u cjelini. Na ovoj trodnevnoj manifestaciji planirana je likovna izložba slika, promocija knjige, glazbeni nastupi, panel-diskusija o stvaralaštvu i poduzetništvu, razna predavanja, edukacije i radionice.
A što je ČAkulin?
– Dugi niz godina radila sam u školi s djecom i detektirala poražavajuću količinu nepoznavanja vlastitog jezika, narječja, lokalnih običaja i kulture. Slijedom svih tekstova koje sam pisala na čakavici, brojnih radionica i napisanih predstava na čakavskom narječju razmišljala sam što bih mogla ja, kao pojedinac, napraviti da čakavica ne nestane, da ne predamo bitku unaprijed.
– ČAkulin je manifestacija namijenjena prvenstveno djeci. Tri dana puna radionica, gostovanja izvornih govornika, kreativnog pisanja na čakavskom narječju, slikanja motiva našega grada. ČAkulin zamišljam kao polje kreativnosti, mašte i dječjeg smijeha gdje ćemo zajedno stvarati i čuvati onaj korijen od kojeg smo potekli. Djecu treba učiti da je svijet igralište, ali i da znaju tko su, što su i koliko bogatstvo kao narod imamo. Jezik i narječja možemo čuvati samo tako da ih vitaliziramo. Kroz igru i umjetnost činilo mi se nekako izvedivo. Pa idem pokušati.
Jeste li zadovoljni javnim pozivima i natječajima koje Grad Kaštela nudi ljudima kao vi, spremnima donositi promjene u društvo?
– Ne mogu reći da sam nezadovoljna, iako znamo i Grad i ja da može bolje. Prošle godine primila sam Osobnu nagradu Grada Kaštela za izniman doprinos kulturi i promicanje ugleda grada. Dugo sam razmišljala što to uopće znači, a onda si neskromno priznala kako sam tu nagradu svojim radom valjda i zavrijedila. Žena sam, neovisna, ne pripadam ni u kakvu grupaciju, iza mene nitko ne stoji, samim time klimav je to i neizvjestan put. Ali ne bih ga ni za što mijenjala.
– Istina je da kad god sam na Grad aplicirala s nekim projektom, naišla sam na podršku i odobravanje. Povjerenje sam opravdala, stoga apliciram i dalje. Ideja je pregršt. S nekim kulturnim institucijama imam predivnu suradnju, s nekima nikakvu. Boli me kad se od umjetnosti radi matematika, kreativce s idejama se svrstava u pretince "podoban" ili "nepodoban" iz nekih osobnih uvjerenja ljudi na pozicijama. Time kočimo kreativnost i napredak. Kako bi se reklo, sami sebi podapinjemo nogu umjesto da si pružamo ruku. Umjetnici će uvijek stvarati, a koliko će odgovorni biti mudri to prepoznati i na korist zajednice, na njima je.
Jeste li zadovoljni odazivom na vašim manifestacijama? Nije lako animirati ljude da se pokrenu. Kako vam to uspijeva?
– Jako sam zadovoljna odazivom. Najbolja povratna informacija nakon svakog festivala, manifestacije ili radionice su pitanja ljudi: Kad će biti opet? Festival dječje priče, na primjer, brojao je posjetitelje u stotinama. Kulturni centar s monodramom "Kučka", koju sam napisala i režirala, ovo ljeto napunili smo dva puta. Ne bih rekla da to meni kao meni uspijeva. Više je to ispravan odabir suradnika, ali i priznanje sugrađana koji nam daju povjerenje i znaju da ono iza čega odlučim stati neće biti tek odrađena stavka u izvještaju, nego projekt za ljude. Projekt koji nosi neku poruku. Sigurno da i ja osobno moram i mogu bolje, jer griješim. Trudim se rasti kroz rad na način da ne igram na sigurno, da ne bježim od pogrešaka i da neprestano učim.
Znamo da ove godine pokrećete dva događaja, ali osoba kao vi vjerojatno već ima buduće planove. Što vam se mota po glavi?
– Hrpa je toga! Kako sam prošle godine pokrenula vlastitu nakladničku kuću MOKOŠ, nekoliko rukopisa je na čekanju. Pripremam cikluse radionica za vrtiće i škole, suradnje s Gradskom knjižnicom u Splitu, dogovaram brojna gostovanja s knjigama. Pripremam i dječji program za Lovestock festival za ljeto 2025. Uz ova dva festivala koja sam ranije spomenula, ideje se samo množe. To je takav put – kvrgav i šaren, ali sretna sam što mogu hodati njime, pa dok me ima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....