Mladi turistički par šetao je splitskom Matejuškom u sumrak, potpuno očaran prizorom koji im se ukazao pred očima.
Na rivi, uz more i posljednje zrake sunca, skupina starijih Splićana zapjevala je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Bez pozornice, bez mikrofona, bez publike kojoj se treba dokazivati. Samo ljudi, more, vino i pjesma.
Mladi par zastao je i gledao ih u nevjerici. Smijali su se, snimali, a onda jedno drugome rekli kako je to „najbolja stvar koju su ikad vidjeli“.
A nama Splićanima?
Nama je to – utorak.
Jer u Splitu se pjeva kad je čovjeku lipo. Pjeva se kad se nazdravlja, kad se susretne društvo, kad sunce zalazi ili jednostavno kad se netko sjeti stare pjesme.
Ono što je turistima bilo malo čudo, Splićanima je svakodnevica.
I možda baš u tome i jest čar Splita – neke od najljepših stvari ovdje nitko posebno ne organizira. Samo se dogode.
Na Matejušci, u sumrak, uz more.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....