Amerikanac, Egipćanin, Ruskinja. Četiri Kolumbijke, tri Nepalke, ukrajinski bračni par i gomila Indijaca – tako otprilike izgleda razredna skupina veselih i angažiranih učenika, odraslih ljudi, koji su, zahvaljujući sredstvima Grada Splita, počeli učiti hrvatski jezik u splitskom Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje. U "Zlatnim vratima" su među prvima u Hrvatskoj pokrenuli tečaj hrvatskog jezika za strane radnike, koji je izazvao ogroman interes poslodavaca. Dvije grupe, svaka sa po 15 polaznika, napunile su se u niti tjedan dana, ističe Danijela Ćukušić, ravnateljica "Zlatnih vrata". Neke su morali i odbiti...
No nas nisu, pa smo sa skupinom Indijaca sjeli u zadnju, pokazat će se u sljedeća dva sata, nipošto magareću klupu. Tečaj je počeo prošlog tjedna, međunarodna ekipa tek se lagano zahuktava s učenjem hrvatskog. Dok vesela i energična profesorica Mirjana Letica na ploči ispisuje i izgovara jednostavne brojeve, a polaznici za njom ponavljaju, netko kuca na vrata.
– Aha, dobro, uđite, evo ovdje se smjestite – pokazuje predavačica rukom prema jedinim slobodnim stolicama u uglu dupkom ispunjene učionice. U razred upada osam Indijaca. Poslao ih je, kažu, njihov poslodavac Tommy. Propisani broj od 15 polaznika po grupi njihovim dolaskom dodatno pada u vodu, nastavu ih sada prati tridesetak.
– Idemo, jedanaest, dvanaest, trinaest... – brzo, tumačeći na kombinaciji engleskog i hrvatskog jezika, prelazi profesorica Letica na složenije brojeve i osluškuje izgovor prisutnih.
– Bravo, odlično – bodri ih i prebacuje se na još kompliciranije, one u stotinama i tisućama. Učenicima dobro ide, spremno ponavljaju. Akcent u slučaju mnogih prilično dobro zvuči, no nekima ipak, poput Nepalki iz drugog reda, stvari malo zapinju.
– S obzirom na to da su tek počeli, dobro se snalaze jer imaju volju učiti, što me kao profesoricu motivira. Vjerujem da će napredovati, ali puno je čimbenika u učenju jezika. Primjerice, Ukrajinci, koji govore jezikom srodnim hrvatskom, izvrsno napreduju. I znaju ići duboko, pitati najkompliciranije stvari koje ni naši srednjoškolci ne znaju. Nevjerojatni su, angažirani, pišu sastave, smiju se, zezaju, uhvatili su dalmatinski način šale. No problem je kad nisu u pitanju srodni jezici, što za ljude koji dolaze iz drugih dijelova svijeta zna biti frustrirajuće. Zato im često znam reći da nije bitno naštrebati, nego je bitno razumjeti. Drago mi je što sam dio ovoga, da mogu pomoći tim ljudima... Važno je da učimo kroz igru i zezanciju, tako se najbolje uči – objašnjava profesorica Letica metodologiju rada, koja, očito, odlično sjeda njezinim učenicima. Iako prvi put predaje grupi stranih radnika, već je podučavala Ukrajince u sklopu programa za raseljene osobe, pa joj iskustva ne manjka. Brzo može osjetiti jesu li učenici zainteresirani ili im koncentracija pada, zato su joj školski sati prilično živi.
Njezin način rada sviđa se i Rahulu, 26-godišnjem Indijcu. Sa svojim sunarodnjacima sjeo je u zadnji red, tik do nas. Šapućemo na engleskom... U Hrvatskoj, otkriva nam ispod glasa, zbog posla boravi već tri mjeseca. Tvrtka za izradu i montažu proizvoda od kovanog željeza angažirala ga je u grupi s nekolicinom sunarodnjaka posredstvom agencije. Prvi put ih je vidio u životu uoči odlaska u Hrvatsku, nitko od njegovih, bilo članova rodbine bilo prijatelja, nije ovdje. Agencijsko posredovanje ga je, ne krije, prilično skupo stajalo, ali ne žali.
– U eurima možda desetak tisuća, no vjerujem da ću uspjeti vratiti taj novac u dvije godine. Zadovoljan sam plaćom, mogu pomoći i obitelji u Indiji. Vrijeme je ovdje odlično, sviđa mi se i vaša hrana. Mislim da sam napravio pravi potez što sam došao. Sve je super... Volio bi, jednog dana, dobiti trajno boravište u Hrvatskoj – govori nam mladić iz Indije. Dakako, i što bolje naučiti hrvatski kako bi mogao lakše komunicirati sa svojim šefom na poslu i kolegama. Zato pozorno prati i ponavlja ono što profesorica Letica govori.
Na red brzo dolaze i redni brojevi, potom i mjeseci u godini, osobne zamjenice i glagol biti... Polaznici ponavljaju jednostavne rečenice tipa "Čudan ručak", "Čitam priče o Čakovcu", "Želim žuti sir", "Ljudi su ljubazni", "Ljiljana je zaljubljena", "Šime šiša mašinom i škarama"...
– Hunter, što ti je najteže pročitati? – pita profesorica jedinog američkog polaznika.
– Uh, ovo "šššššto, šššššišti u šumi – nasmijao je prisutne, lomeći jezik, simpatični Amerikanac.
Iz prvog reda pažljivo je slušaju Dana, Natali, Eilin i Mirjam, njezine učenice iz Kolumbije. Simpatična Dana najglasnija je među njima – govori na mješavini španjolskog, engleskog i hrvatskog jezika, a kako se potonjeg i ne bi hvatala kad posljednjih deset godina živi u Hrvatskoj, gdje ju je dovela ljubav.
– Sretne smo zbog ovog tečaja. Super je... Dobro govorim hrvatski?! Aaaa, malo. Teško je – vedro će Dana uz osmijeh, otkrivajući kako sezonski radi u restoranu. Njezine sunarodnjakinje u Europu su stigle zbog posla. Nove su u Hrvatskoj, borave tu svega nekoliko mjeseci. Jedna od njih radi u pekari, druge u hotelu.
Među njih je, blago rečeno, u pozitivnom smislu zalutala Ruskinja Emila. Toliko dobro, naime, govori naš jezik da joj je profesorica Letica rekla kako će ova, početna razina tečaja za nju biti prelagana.
– Vidjela sam oglas na Facebooku pa sam došla. Krajem prvog mjeseca pitala sam mailom za ovaj tečaj i odgovorili su da nema još informacija, pa sam jučer pitala ponovo i dobila odgovor da je počeo. I evo me – na odličnom će hrvatskom sramežljiva Ruskinja. U Hrvatskoj, veli, živi posljednjih godinu dana.
– Radim u građevinskoj tvrtki, u uredu – objašnjava na tečnom hrvatskom. Emili je nedvojbeno mjesto u nekoj naprednijoj grupi.
{infobox–gray_full}470964{/infobox–gray_full}
{infobox–gray_full}470966{/infobox–gray_full}
{infobox–gray_full}470967{/infobox–gray_full}