"Thomas Crowley rođen je kao Irac, ali je poginuo kao Hrvat", reći će za ovog ratnika njegovi suborci koji su organizirali dirljivu komemoraciju u povodu 30. godišnjice njegove smrti.
Prekaljeni ratnik koji je pristupio postrojbama HOS-a u jesen 1991. godine prošao je brojna ratišta i bitke Domovinskog rata, ali je, nažalost, tragično skončao u minskom polju pri kraju rata, vraćajući se iz izviđanja 10. lipnja 1995. godine na Južnom bojištu.
U Splitu je, pokraj njegova murala kraj Kampusa, uz veliki broj bengalki obilježena godišnjica njegove pogibije.
U Hrvatskoj je stekao poštovanje koje, pokazuju djela njegovih suboraca, ne blijedi s godinama. Prošle su godine pred samu godišnjicu smrti na splitski aerodrom Sveti Jeronim sletjela trojica njegovih sinova sa svojim suprugama. Njegova udovica, zbog visoke starosti i osjetljivog zdravlja, nije se mogla odvažiti na prekooceansko putovanje te je ostala u Južnoj Africi, kamo se Thomas odselio iz Irske. Trevor, Patrick i John su, u pratnji veterana IX. bojne HOS-a, tada posjetili očev grob na Lovrincu, položili vijence na spomenik poginulim hosovcima u Ulici Ruđera Boškovića te pred obližnjim muralom oslikanim u čast njihova pokojnog oca. Pripadnici Torcide su bakljadom i pjesmom "Moja domovina" pred muralom dali svoj obol odavanju počasti Thomasu Crowleyju.
– Neopisivo sam sretan što imam priliku doći ovdje sa svojom obitelji i posjetiti očev grob. Jako smo ponosni na ono što je učinio za Hrvatsku i hrvatski narod. Bio sam četverogodišnjak kada sam posljednji put vidio svojeg oca. Posljednje riječi koje mi je uputio bile su: "Volim te i brzo se vidimo." Da je umro, doznao sam tek kao dvadesetogodišnjak. Pripadnici HOS-a uspjeli su nas pronaći preko društvenih mreža te nam priopćiti da je naš otac umro kao pripadnik Hrvatske vojske krajem Domovinskog rata – rekao nam je lani John Crowley, koji je jedini od braće prije desetak godina posjetio Hrvatsku.
– Uvijek sam se potajno nadao da je živ, pokušavajući naći neko racionalno objašnjenje za činjenicu da ga nema i da nam se ne javlja. Kada smo maloprije bili na groblju i kada sam vidio njegov grob, neke stvari za koje nisam ni znao da su zakopane duboko u meni jednostavno su izletjele. Bilo je vrlo emocionalno i nisam se mogao kontrolirati. Kada sam ga zadnji put vidio, molio sam ga da ne ide opet u ratne pustolovine, ali on me je samo zagrlio i rekao: "Sve će biti u redu, ne brini se" – povjerio nam se Trevor.
Za razliku od svoje braće, Patrick nema sjećanje na svog oca.
– Svog se oca, nažalost, ne sjećam. Rođen sam 1988. godine, bio sam premalen kad je otac otišao u rat iz kojeg se nije vratio. U trenutku kad je umro imao sam sedam godinu. Ali kad vidim koliko poštovanja uživa ovdje i s kolikim se poštovanjem prema njegovoj uspomeni odnose svi ovi ljudi, osjećam se sretno jer shvaćam da je umro za ono što je volio, a to su Hrvati – bio je emocionalan Patrick.
Torcidaši su se okupili i sada. Ove godine. Trag koji je ostavio trajat će vječno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....