Kontrolor Marko Baleta svaki dan ulazi u splitske autobuse i ne zna što ga tamo čeka, ispružena karta ili stisnuta šaka. Pljuvali su ga, vrijeđali i ponižavali, ali nakon 33 godine rada doživio je i onu ljepšu stranu posla, koja vraća vjeru u ljude.
– Jednom mi se majka razboljela i odveo sam je bolnicu. Bila je golema gužva, a mi smo kao i ostali čekali red. Majci je bilo slabo, jedva je stajala na nogama. U jednom trenutku došla je medicinska sestra, uzela je za ruku i odvela u liječničku ordinaciju. Ne događa se baš svakoga dana da vas netko primi preko reda, uvijek nešto čekate – red na šalteru, u dućanu ili u pošti.
Bio sam iznenađen da nas je netko primio baš kad nam je trebalo, pa sam je odlučio pitati zašto nam je pomogla. Ali, kad je počela pričati, sjetio sam se toga dana u autobusu: bila je velika gužva, ona je nervozno preturala po torbi, a ja sam stajao i čekao da nađe pokaz. Nije ga našla, pa se počela ispričavati kako je žurila da ne zakasni. Vidio sam kako spušta pogled i da ju je sram. Često sam je sretao na istoj relaciji, uvijek je imala pokaznu, pa sam samo produžio dalje. I, eto, toga dana ona se mene sjetila, kaže da je to zapamtila i da mi sad vraća, jer možda ja sada žurim na posao, a majku ne mogu ostaviti u takvom stanju – govori Marko.
U više od tri desetljeća rada na svim "Prometovim" linijama, Marko zaista ima što ispričati. Njegova dužnost, čini se, ne može biti jednostavnija: ima ući u autobus, pozdraviti putnike i zatražiti kartu. Taj je posao u gradskom javnom prijevozu počeo raditi davne 1993. godine, a radi ga i dandanas. U to vrijeme autobusi su uvijek bili puni, a u Split su dolazili ljudi iz svih okolnih mjesta, najčešće na posao ili u bolnicu. Shodno tome, bilo je dosta švercera, koji bi, umjesto da se ispričaju što nemaju kartu, počeli vrijeđati i ponižavati, a nerijetko i prijetiti.
– Bilo je više problema, više ponižavanja, pljuvanja, maltretiranja i prijetnji. Iako je puno manje takvih situacija, ni danas kad uđete u autobus nikad ne znate na što možete naići. Dovoljan je jedan čovjek da vam pokvari raspoloženje i izbaci vas iz takta za cijeli dan – govori.
Da problem nije nestao, pokazuju impresivne brojke. Samo u prvih osam mjeseci ove godine splitski "Promet" prevezao je gotovo 18 milijuna putnika. U tih osam mjeseci naplaćeno je čak 4000 kazni. Tijekom 2024. i 2025. godine naplaćeno je 10.800 kazni. Dakle, za manje od tri godine 14.800 putnika pokušalo se "prošvercati" i ne platiti kartu. Za dvije godine i osam mjeseci to je točno 296.000 eura prihoda samo od švercera.
Najviše problema, prema njegovu iskustvu, ima na linijama prema Trogiru i Solinu. Linija broj 37 među putnicima i vozačima odavno ima posebnu reputaciju. Ondje nije riječ samo o vožnji bez karte. U autobusima se događaju vandalizam, razbijanje i sukobi, a Baleta kaže da probleme uglavnom ne stvaraju turisti.
– Turisti su pristojni i uredni. Problemi su najčešće povezani s lokalnim stanovništvom, pretežno s mladim ljudima koji su bahati, razbijaju po autobusu i rade probleme. Najgori su kada su u skupini, kada su u čoporu. Tada vam prijete, pljuju vas ili gađaju. Vi ste tu nemoćni. Kada su sami, onda uglavnom nema problema. Ali u čoporu su najgori – kaže.
Kontrolor pritom nikad ne zna tko sjedi pred njim. Čovjek može izgledati pristojno i uglađeno sve dok ne čuje: "Kartu, molim."
– U svakom autobusu nađe se netko tko pruža otpor, bez obzira na dob. Imate ljude koji izgledaju fini, a kada im priđete i zatražite kartu, postanu agresivni. Kao da će eksplodirati. Počnu vrijeđati i prijetiti – govori Baleta.
– Dobar dio Splićana putuje besplatno, to su uglavnom učenici i studenti. Za umirovljenike cijena karte je simbolična. Kartu je moguće kupiti na više načina: preko mobitela, na biljetarnici ili na kartomatu košta jedan i pol euro, a kod vozača tri. Pokaznu kartu Splićani plaćaju 30 eura. Ali, Marko kaže da nije stvar u cijeni:
– Šverca je uvijek bilo i uvijek će ga biti. Imate ljude koji iz principa neće kupiti kartu. Može ona koštati euro ili pola eura, on je neće kupiti.
Ima neki svoj inat: "To je javni prijevoz i ja kartu neću platiti. Nikad je neću platiti." Upravo takvi najčešće rade probleme – kaže Marko.
Nakon 33 godine u autobusima Marko kaže da odmah na ulazu može naslutiti tko ima kartu, a tko moli Boga da ga ne uhvate.
– Kada uđem u autobus i pogledam putnike, gotovo uvijek znam tko ima kartu, a tko je nema. Momak ili djevojka koji su kući odgojeni, dok vi dođete do njih, već drže pripremljenu pokaznu kartu. Daju vam je i još vam zahvale kad je pregledate. A imate i drugog koji sjedi, čeka vas i čim mu priđete, počne vas vrijeđati – kaže Baleta. Ponekad se umiješaju i drugi putnici. Dogodi se čak da čovjeka bez karte najglasnije brani netko tko je svoju uredno platio.
– Jave se drugi putnici i brane onoga koji kartu nije kupio. Onda u autobusu nastane kaos. A autobus je pun ljudi koji moraju na posao, kod liječnika ili po dijete. Ne možete sve zaustaviti unedogled – govori.
Postupak je propisan. Kazna na licu mjesta iznosi 20 eura. Ako je putnik ne želi platiti, kontrolor traži osobni dokument, a rok za uplatu je 15 dana.
Ako putnik odbije pokazati dokument, kontrolor ga zamoli da iziđe. Neki poslušaju, neki ne. U krajnjem slučaju poziva se policija, a neplatiša može završiti pred prekršajnim sudom.
Na papiru sve izgleda jasno. U punom autobusu, pred skupinom razjarenih maloljetnika, stvari rijetko izgledaju tako.
– Najteže je s mladima kada su udruženi. Danas učenici imaju besplatne karte. Trebaju ih samo produžiti, ali nekima se ni to ne da. Meni rano ustajanje nije problem. Nakon 33 godine i dalje mi je zadovoljstvo ići na posao. Teško je to što nikada ne znate što vas čeka kada se vrata otvore – kaže.
Nitko nikad nije priznao da se pokušao prošvercati
U tri desetljeća rada Marko se naslušao i izlika i objašnjenja:
– Karta je ostala kod kuće. Pokaz je u drugoj torbi. Mobitel se ugasio. Kartu imam, ali je ne mogu naći... i tome slično.
U cijeloj svojoj praksi nisam doživio da mi je jedan putnik bez karte priznao da se pokušao prošvercati, da nije uspio, i da sam ga uhvatio.
Nikad! Uvijek postoji neka izlika: "Ostala mi je kod kuće. Imam je, ali ti je neću pokazati. Neću ti opet platiti." Uvijek nešto – govori Baleta.
Kazna ipak bude djelotvorna. Ljudi koji su se mjesecima vozili bez karte nakon prvih 20 eura pojave se s uredno izrađenom pokaznom. Druge, kaže, ne bi promijenila ni mnogo veća kazna. Oni ne vode računicu. Njihov je otpor osoban i samo njima razumljiv. Ipak, Baleta svoj posao ne svodi na kazne. Trideset tri godine pred njim prolaze radnici u svitanje, učenici s ruksacima, umirovljenici, turisti, nervozni ljudi koji kasne i oni koji traže svađu.
U tako dugom stažu čovjek dosta toga zaboravi. No ima trenutaka koji se nikad ne zaborave. Jedan takav dočekao ga je u kafiću.
– Sjedio sam i pio piće. Naručio sam još jedno, pa još jedno, ali račun nikako nije dolazio. Kad sam krenuo kući, zaustavio sam konobara i zatražio račun, ali on mi nije želio naplatiti. "Samo vi pijte. Naručite kada god želite i što god želite, ja častim" – rekao je konobar.
Ispostavilo se da mu je nekad davno stvarao probleme u autobusu.
– Kao manji radio sam vam nered u autobusu i pravio probleme. Danas se zbog toga kajem. Vi nikad niste bili grubi prema meni, niste me ni krivo pogledali. Zato vas molim, pijte što želite i koliko želite. Ja častim – rekao mu je konobar.
Dečko koji mu je nekoć stvarao probleme odrastao je i zapamtio da ga kontrolor nije ponizio, a mogao je.
U splitskim autobusima i dalje će biti švercera. Bit će onih koji će potrčati prema vratima čim ugledaju kontrolu, onih koji će prekopavati prazne džepove i onih koji će se zaklinjati da je karta ostala na stolu u hodniku. Bit će i prijetnji i ružnih riječi. Ali Marko Baleta nakon tri desetljeća zna nešto što se ne nalazi ni u jednom zakonu. Kazna se plati i zaboravi. Ali, što baciš uzvodno, naći ćeš nizvodno. Sve se vraća. Pa i dobro koje učinimo, kad-tad će se vratiti. Jednom u kafiću kao besplatno piće. Drugi put u prepunoj bolnici...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....