Dvije su stvari potpuno jasne svim vozačima koji prometuju na cestama u Splitu i okolici - broj automobila daleko je premašio infrastrukturne kapacitete, a istovremeno drastično raste vozačka nekultura, divljašvo i borba za svaki metar asfalta.
Raspašoj se posebno povećava usred turističke sezone, kada stotine tisuća turista navale na ionako zakrčene i oronule ceste. Tako se u ljetnim mjesecima potpuno onemogućava normalno funkcioniranje onima koji ne sjede za volanom da bi se dokotrljali do pješčane plaže, već da bi došli do radnog mjesta, trgovine ili bolnice.
Vladajući su donekle shvatili da je vrag odavno odnio šalu i užurbano kopaju nove dionice i obilaznice, no proći će desetljeća dok se ne normalizira ova suluda prometna situacija. A kako se u međuvremenu nose s problemima? Kamerama za nadzor brzine.
Na svakom koraku niču skupocjeni "Big Brother" uređaji koji motre svaku nepodopštinu na cestama, a ako redovito vozite između Splita i susjednog Omiša, mogli ste vidjeti da je posljednjih dana postavljeno čak pet novih kamera za nadzor prometa! To znači da ćete na potezu od izlaza iz Splita, preko Podstrane, Jesenica i Dugog Rata, pa sve do ulaza u Omiš naletjeti na čak deset digitalnih očiju spremnih da vas opale po džepu.
Naravno, na prvu bi se reklo da su ove kamere superioran potez lokalnih vlasti koje se hvataju ukoštac s prometnim problemima, želeći smanjiti rizik od nesreća, naročito u ovako gusto naseljenim područjima, no prometna realnost je da se ovim tek parcijalno rješavaju brojni izazovi na cestama.
Kamere su polurješenje
Glavna nesuvislost leži u tome što su kamere - fiksne. Vozači se vrlo brzo upoznavaju s predvidljivim, stalnim pozicijama na kojima mogu očekivati da će se zabilježiti njihova brzina, a čim prođu to čudo tehnologije, odmah stišću papučicu gasa i nastavljaju po dobrim starim navikama ludovanja i tako sve dok ne dođu do iduće postaje.
To znači da će kamere u suštini upecati samo naivce koji tu prvi put prolaze, inozemne turiste i one koji još ne znaju za postavljene kamere, a čak će i to onemogućiti brojne mobilne aplikacije koje vrlo brzo ažuriraju lokacije novih uređaja i upozoravaju vozače na vrijeme.
Druga stvar se tiče potpunog prometnog neopreza. Mnogi usred te sveprisutne kontrole svakog kilometra na sat većinu vremena provode gledajući uvis i panično tražeći gdje su kamere. Uzevši u obzir koliko ih je načičkano samo na ovoj kratkoj dionici Split - Omiš, nervozni vozači vjerojatno više ne gledaju ispred sebe, već konstantno mjerkaju brzinomjer i pogledom traže snimače koji im mogu izbiti pola plaće iz džepa.
Na stranu aljkavi argumenti o tome da kamere narušavaju privatnost i da država na ovaj način samo puni proračun, veći problem leži u samoj efikasnosti kamera koje bi trebale drastično smanjiti rizik od prometnih nesreća. Jedno zanimljivo istraživanje dovelo je u pitanje što se događa nakon što vozači prođu nadzornu točku. Autor otkriva da iako kamere za kontrolu brzine donekle smanjuju broj nesreća, postoje dokazi i da dovode do većeg broja nesreća izvan kontroliranog područja nakon što vozaču počnu ponovno ubrzavati.
Vratite policajce na cestu
Čini se da je najbolje rješenje većine prometnih problema zapravo povećanje broja policijskih službenika koji provode kontrolu. Osim što su lokacije takvih patrola potpuno nepredvidljive, veći broj policajaca tjera vozače da voze oprezno i prilagođenom brzinom na svim cestama, a ne samo na kratkim dionicama koje se snimaju.
Pa čak su i glomazni ležeći policajci koji "lome" ovjes bolje rješenje od ovakvog nadzora prometa jer nitko ne želi sebi na grbaču navaliti dodatne troškove, dok su istovremeno pješaci puno sigurniji jer fizičke prepreke jednostavno ne možete ignorirati.
Kad su se kamere za nadzor brzine prvi put pojavile na našim cestama, rijetki su imali nešto prigovoriti protiv njih i činile su se kao stopostotno rješenje. Međutim, njihov broj se ustostručio, a takav totalni nadzor stvara izuzetnu averziju. Vozači ih počinju promatrati poprijeko, čak i osvetoljubivo, pa nerijetko još više luduju nakon što ih zaobiđu.
Postavlja se pitanje - gdje je kraj? Koliko nam je zapravo kamera potrebno da bi se sanirali prometni problemi na cestama? Ako ih imamo deset na tako kratkoj dionici od svega petnaestak kilometara, onda ih možemo imati i još toliko. Ma možemo i pedeset. Jednostavno nema kraja jer su vozači naučili da su kamere tek privremena smetnja, a ne istinska i stalna kontrola kakvu mogu sprovesti samo i isključivo prometni policajci.
Sigurnost na cesti? Da. Na ovakav način? Teško.
Komentari (0)
Komentiraj