Tjedan je prošao, a zbog velike hladnoće gotovo se pa i zaboravilo kako je u Žrnovnici gorjelo, i pucalo, i lomilo se.
Zaboravili smo na kataklizmične prizore gasitelja koji stoje u nizu i ne daju plamenu da prođe. Zaboravili na pravu pepelnu oborinu, na smrad paljevine. Zaboravili i na mine na području bivše vojarne Drognjuš.
I tako to obično i biva – prođe nepogoda, nekim se čudom izbjegne tragedija i svi utonemo u zaborav, jer kada ne misliš, ništa ne boli. A boli, ljudi moji! Boli pomisao da se iznad osnovne škole, u srcu mjesta, nalazi gotovo 250.000 četvornih metara ograđenog prostora na kojem baš nitko pojma nema gdje je i je li ostala zakopana koja mina, a od odlaska bivše JNA s tog terena prošlo je više od četvrt stoljeća.
Svega smo se naslušali, pa jedni tvr...